Feđa Štukan u Beču: Nacionalizam i religija stvaraju istu hemijsku reakciju kao i heroin
Bosansko-hercegovačka kulturna platforma organizovala je promociju autobiografskog romana glumca, pilota, oca, aktiviste, muzičara, umjetnika, bivšeg narkomana i vojnika Armije BiH Feđe Štukana na prvom spratu “VHSa” u 15. bečkom okrugu. Razgovor je pored predsednika udruženja Edina Islamovića vodila i Banjalučanka Milica Vuković, novinarka i prevoditeljka te studentica komparativne književnosti u Beču.
Moja sreća da glavne zvijezde ovih događaja upoznam prije zvaničnog početka se još jednom ponovila jer sam Feđu, sat vremena prije početka, zatekao u restoranu koji se nalazi u sklopu zgrade gdje se događaj odvijao. Ne želeći da ga uznemiravam previše, kratko sam zamolio da moj primjerak romana udostoji svog autograma što je on naravno prihvatio, time me spasivši ogromne gužve ljudi koji su željeli isto, a koji su na to morali čekati nakon promocije.
Feđa samom pojavom, obučen u genijalno minimalističke korice svog romana (crna majica na kojoj bijelim slovima piše blank) djeluje zastrašujuće snažno i opasno čime doprinosi i dubina njegovog glasa. I glasom i stasom, daje vam do znanja da to nije osoba s kojom biste ulazili u frku, iako za sebe kaže da je pacifista i protiv bilo kakvog nasilja, ja tu tvrdnju lično nikad ne bih ispitivao.
Kad smo već kod odjeće, veoma pozitivan utisak na mene je ostavio i predsednik udruženja, Edin Islamović koji je izabrao da njegova odjevna kombinacije bude duks Dubioze Kolektiva. Ta kežual odjevna odluka mi daje jasan znak da to veče nikakav lažni elitizam neće biti prisutan i da je književnost, kao i umjetnost uopšte, u okvirima ovog udruženja dobrodošla za sve, a ne samo za društvo na visokoj nozi utrpanih košulja u pantalone na peglu i oko vrata ovješano kravatom.
Da ovo neće biti obično “tralala” književno veče bilo je jasno već poslije dvije minute kad sam primjetio Feđine suzne oči koje su se presijavale jer je pogled nakratko digao prema reflektorima odgovarajući na pitanje o izazovima tokom pisanja pomenuvši svoju bivšu djevojku koju je zatekao mrtvu u kadi.
Malo je apsurdno da ljudi koji su uglavnom prepoznati kao pisci nemaju ni desetinu rasprodatih tiraža kao neko ko nije prepoznat kao pisac nego se pisanjem poslužio da ispriča svoju priču. Kada pisci imaju književne večeri oni pričaju o tehnici pisanja, o inspiraciji, o svojim likovima, o poruci, ideji, o svom djelu. Feđa je pričao jedino o svom životu i svojoj životnoj filozofiji. Njegov život i filozofija je djelo zbog kojeg se u glavnom austrijskom gradu, u to vrijeme, na tom mjestu, okupilo 130 ljudi.
Gorčina u grlu je rasla kad je Feđa priznao da je već sa 3 godine razmišljao o samoubistvu jer je rastao u nefunkcionalnoj porodici za čiju je nefunkcionalnost krivio sebe i da je zapravo to bio glavni okidač njegovog drogiranja a ne rat.
“Kad ste mladi, do pete godine, kad se neuronska mreža oblikuje i kad vam roditelji i društvo instaliraju operativni sistem u glavu, daju vam pažnju i nježnost. To vašim receptorima stvara hemijsku reakciju koja vam daje osjećaj ljubavi i sigurnosti. Kad vas uče šta ne smijete da dodirnete shvatate da su oni autoriteti koji imaju znanje koje će vam pomoći u životu i da zbog toga treba da ih slušate. Ako imate nekoga ko je nasilan u porodici onda on pravi pometnju s tim emocijama, stavlja vas u disharmoniju u hemijskom nivou i ne možete da procijenite šta je ljubav i miješate je s agresijom. Onda se taj problem transgeneracijski prenosi na buduća pokoljena i onda postajete vi taj koji je nasilnik jer vam je hemisjki povezano da je nasilje jednako ljubav! Veoma ste zbunjeni, nemate identitet, ne znata gdje ste, gdje hoćete, kome da vjerujete. Pošto se tako osjećate javlja vam se želja da probate supstancu koja će vaš mozak uvesti u neko novo stanje koje je nepoznato vama, a koje vas relaksira od svega toga šta je stavljeno u vaš mozak. Heroin vam svu hemiju u mozgu stavi u apsolutni balans, čini vas samopouzdanim i vašem životu da smisao. Problem je što to traje samo koliko traje heroin, a kad prestane da djeluje, vaše samopouzdanje je 10 puta manje nego što je bilo prije toga. Vaša neuronska mreža se raspada, nemate pojma šta je šta. I onda opet da biste imali samopouzdanja tražite heroin. Heroin vam daje smisao ali obesmišljava apsolutno sve ostalo.”
Drogu je posljednji put koristio 31. oktobra 2002. godine nakon čega je definitivno odlučio da je s tom po život opasnom navikom gotovo. Jedna od najtežih stvari kod skidanja bile su halucinacije koje je pravio premoren mozak čija je jedna polovina stvarala užasne noćne more, a druga polovina bila budna zbog nemogućnosti spavanja. Nakon uspješnog skidanja ponovo je po sopstvenom priznanju učinio jednu od najvećih grešaka u životu jer se navukao na alkohol za koga tvrdi da je droga gora od heroina. Već 16 godina nije liznuo ni kap alkohola i ne preporučuje ga nikome, posebno ne ljudima koji nemaju mjeru. A on je nikad nije imao.
Feđa Štukan, Jugosloven, ako bi baš morao da se nacionalno izjasni, govorio je o tome da heroin stvara iste hemijske reakcije u mozgu kao i religija i nacionalizam koje smatra bolestima zavisnosti. “Svi smo nastali iz jednog plemena, svi smo genetska kopija, imamo iste strahove, želje, potrebe i kad se razlikujemo, razlikujemo se površno. Nacionalistički je provjerljivo lažan narativ. Za tuđu ideologiju ne bi više nikad ginuo. Svoj život stavljam na kocku, zbog svoje ideologije, ali svoje (aludirajući na padobranstvo i avijaciju). A za tu tvoju neću ginuti. Za tu tvoju gini ti i šalji svoju djecu. Ja sam se borio za umanjenu Jugoslaviju; suvjerena sekularna BiH svih naroda i narodnosti. 93. je zvaničan pozdrav u vojsci postao “selam alejkum”. Ja u to ne vjerujem i za to život svoj ne dajem. Nisam ni na jednoj nit bih ikad više uzeo pušku za bilo koje od tri strane.”
Uporedio je religijsko i nacionalističko učenje kojim se djeca kljukaju od malih nogu sa svojim poslom predavača u pilotskoj školi. “Ja im prvi unosim informacije o meteoriligiji u glavu. Oni ne znaju da li su tačne ili ne i sve što kažem prihvatiće kao istinu. Sve sljedeće informacije koje će doći biće upoređene s ovim informacijama. Ko prvi dođe do praznine on rukovodi i manipuliše tim ljudima. Ukoliko vjeruješ u krilatog konja, vjeruj, ali jasno je da nisi dobro školovan. Koliko si se nečemu posvetio toliko si dobar. Pošto se nisi posvetio ničemu nego svemu pomalo, ostao si površan. Pošto si ostao površan ne možeš da razumiješ stvari i onda možeš samo da osudiš.”
Na Edinovu konstataciju da je o religiji pisao i pozitivno u svom romanu odgovorio je opširno. “O vjeri sam pisao lijepe stvari ali organizovana religija je uvijek bila na strani zla, jer je poticala zlo, jer je zle ljude, ubice i psihopate uzdizala u svece, kanonizirala, slavila zločine i zločince. Psihopatija se ističe kao vrlina a ne kao bolest. Oni su izmišljali dobro i zlo onako kako njima odgovara. Izmislili su zlo da bi mogli okrenuti naše glave i reći ovo je zlo, a zapravo je zlo ono što oni rade. Oni odlučuju ko je dobar i zao i mislim da je svijet u ovakav kakav je zbog toga.” Naglasio je da ipak gaji prijateljske odnose s nekim religijskim vjerodostojnicima kao što su imam i hafiz (osoba koja zna cijeli Kuran napamet) Bugari, otac Ivan, episkop Hrizostom, ali je svjestan da su članovi organizacija koja je odgovorna za milione ubistava, utaju poreza, pedofiliju…
“Čovjek se najviše gubi u masi. Identitet se traži tamo. Zapravo tu ne možešš naći identitet nego ga samo izgubiti. Ljudi treba da se sebi vrate. Pripadnost mi je toliko strana i toliko opasna riječ. Ja pripadam toj grupi što znači ja svoj život i svoju slobodu prepuštam tom kom vodi tu grupu da s njom radi šta želi. Ova kamerica je moja, ona meni pripada, ja sam je kupio. Ja mogu da uzmem i da je razbijem. Platio sam je, pripada mi i mogu da je razbijem. Tako i naše vođe kad vide da im nije dovoljno ili zanimljivo to što im pripadaš, razbiju te i za to nemaju nikakvu odgovornost.”
Primjetio sam da su većina ljudi koji su se u posljednjem dijelu večeri javili da postave pitanje iskoristili tu priliku ne da pitaju, nego da nešto saopšte. Umjesto da još nešto čuju od Feđe, iskoristili su priliku da drugi čuju njih. Usamljeni su. To sebi nije lako priznati jer zvuči patetično. To bi vjerovatno bio razlog zbog koga se mnogo ljudi ne bi odazvalo na eventualni događaj druženja koji bi organizovalo ovo udruženje, čak iako je izgledalo da im je to prijeko potrebno. Da sam dobio priliku, sigurno bih pitao dokle se stiglo s realizacijom ekranizacije njegovog romana koju je trebalo da sprovedu Anđelina Džoli i Bred Pit, koji mu je prvi i dao ideju o pisanju knjige na promociji filma “U zemlji krvi i meda” u kojem je glumio.
Izlazeći iz sale sa osmijehom na licu zahvaljivao sam se mojoj sreći koju spomenuh na početku priče jer sam već dobio ono zbog čega je 130 ljudi čekalo oko opkoljenog Feđe!
Danijel Neskovic
Latest posts by Danijel Neskovic (see all)
- Filip Balunović i Jovo Bakić o “Bedi ljudskih prava” u Beču - 27 Marta, 2024
- Moćni zbun – prva izlažba Katarine Marković - 14 Marta, 2024
- Njuz net u Beču - 4 Februara, 2024
Facebook Comments