Bazduljeva kozerija Andrićevog Beča
U subotu, 2. decembra, u 19 časova, Srpsko prosvjetno i kulturno društvo Prosvjeta organizovala je predavanje i razgovor s Muharemom Bazduljem na temu Andrićev Beč u čemu ne bi bilo ništa sporno da firma u kojoj radim nije organizovala Božićnu proslavu u isti dan i u isto vrijeme. Izbor nije bio lak te sam konačnu, kompromisnu odluku, donio u minutama u kojima Nijemci lome protivnika i daju golove, znači posljednjim.
Božićne proslave su samo još jedna poturena šarena laža kapitalističke mašinerije preživljavajućoj sirotinji, čuj mene robovima, htjedoh reći radnicima. Porez koji firme na kraju godine plaćaju, umanjuje im se za isnos koji su potrošili za organizovanje božićne proslave. Dio novca koji bi trebalo da ide u državni proračun koji se smatra zajedničkim dobrom svih stanovnika biva popijen i pojeden, gazde časte ali radnici plaćaju, iako izgleda da je sve potpuno besplatno. U želji da ne propustim kulturni događaj slavnog pisca ali i da ne uvrijedim kolege i nadređene mojim nedolaskom na noć besplatne hrane i pića odlučujem da balansiram tako što ću prvo posjetiti kulturni, a nakon njegovog kraja i ovaj samo naizgled besplatnojelopićni događaj.
Dok sam se od U3 stanice metroa probijao kroz mećavu na putu do Impakt Haba u kojem se događaj održavao, na pamet mi je pala ličnost čije bi umjetničko ime mogao upotrijebiti u ovom tekstu ali sam se ubrzo predomislio jer ko zna kako bi bilo shvaćeno da napišem da sam se probijao kroz Mikija Mećavu.
Već na samom ulazu susrećem glavnu zvijezdu večeri, Muharema Bazdulja, te ga upoznajem, stišćem šaku, i prenosim lažne pozdrave od našeg zajedničkog prijatelja, koji mi je istini za volju zaista rekao da se pozovem na njega, Vojislava Durmanovića. Pa šta ako sam slagao? Koliko se pravih pozdrava zaturi u zaboravu i nikad ne prenese, ovaj moj lažni je čisto radi nivelacije pozdrava u svemiru, a i da bih možda stekao neke simpatije koje ni sam ne znam kako bih iskoristio. No od viška (simpatija) glava ne boli. Od svih ostalih uglavnom da. Već po ulasku u prostorije imao sam priliku da se upoznam s potpredsjednikom udruženja Srđanom Mijalkovićem koji mi je dozvolio da napravim zvučni zapis cijelog događaja. Predsjednik Marko Sarić mi je u toaletu rekao da nije toliko stariji od mene da bih morao da mu persiram. Bez obzira na naše funkcije, dostignuća i titule, u toaletu, baš kao i u grobu, svi smo zbog iste nužde, te samim tim, sasvim jednaki.
Kad sam na šanku upitao mladu djevojku da li bih mogao dobiti čašu bijelog vina odgovorila mi je da ne služe alkohol ali bi mi rado napravila čaj što sam naravno kategorički odbio! Pa nisam valjda bolestan?!? To nesluženja alkohola koji je poznat kao najbolji konverzacijski lubrikant vjerujem da je teško palo i Bazdulju kojem bi jedna čaša viskija vjerovatno pomogla da odvrne nevidljivi prigušivač koji mu je zavrnut na usnama. Za razliku od harizmatične gospode koji su nas uveli u veče, Marka i Srđana, Muharemova dikcija nije savršena, te zvuči kao da mu je neko gurnuo celofan od cigara u usta na kojim je već zavrnut pomenuti prigušivač.
Duga crna kosa, duga raštrkana brada, kao i Bazduljevo tijelo činili su pojavu koja je pokušavala da sraste s glomaznošću njegovog prezimena. Da vam pokažu pet različitih ljudi i da morate da pogodite koji je od njih pisac, i slijep bi pogodio. Kada se ta troma intelektualna pojava nasukala na kauč i počela besjedovanje, imao sam osjećaj da se nalazim u bioskopu i da gledam film. Muharem je svojim autoritetom pisca, novinara, te osobe koju je nemoguće da nikad niste vidjeli na televizoru ako ste bar jednom upalili RTS besprjekorno držao pažnju svim prisutnim te ponekad izazvao i poneki smiješak.
Bazduljevu kozeriju o Andrićevom Beču možemo predstaviti u nekoliko tačaka od kojih je prva vezana za njegovo rođenje i odrastanje u katoličkoj porodici. Samohrana majka Katarina Andrić, rođena Pejić, čiji je muž Antun preminuo kad je Ivo imao dvije godine, zbog nemaštine je bila primorana da ga ostavi kod muževljeve sestre Ane koja je bila udata za imućnog carinika poljske nacionalnosti. Iako se u to vrijeme Beč prepoznavao kao apsolutni zaštitnik katolika, za razliku od Moskve koja se smatrala zaštitnikom pravoslavaca i Porte (Istambula) zaštitnika muslimana, Ivo je sa svojih 7, 8 godina Beč doživljavao jedino kao mjesto iz kojeg njegova tetka nabavlja skupocjene haljine i suknje. Modernim riječnikom, šoping u Pandorfu.
Kada sa deset godina Ivo prelazi u Sarajevo zbog školovanja u Prvoj muškoj gimnaziji, Beč ne postaje samo daleka, nego i neprijateljska tačka u njegovom životu. Po nastavnom planu i programu imaju više časova njemačkog nego maternjeg, a i ti časovi njemačkog ih nisu ospobljavali sa idejom da čitaju Getea nego da budu tek pristojni činovnici. Tad se u učenicima, kao i u Ivu koji je bio i član kasnije zloglasne Mlade Bosne, javlja veliki otpor iz želje za oslobođenjem Jugoslavije i kod njega se razvija jedan anti-habsburški stav koji, možda i nepravedno, smatra Bazdulj, ostaje njegova trajna estetska odrednica.
Nakon završene srednje škole u kojoj je jedan razred ponavljao zbog matematike (ovo namjerno naglašavam da bih sebi opravdao uglavnom dovoljne i dobre ocjene iz istog predmeta) dobija stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva te dalje obrazovanje nastavlja na Mudroslovskom (filozofskom) fakultetu u Zagrebu prema kojem je od samog početka gajio ogromnu odbojnost. Svom prijatelju Vojimiru Dubrešiću, bečkom studentu žali se pismom riječima koje je Muharem čitao s tableta “Ne znam da li je Hrvatska najmizernija zemlja u Evropi ali je Zagreb najbjedniji grad u najmizernijoj zemlji u Evropi. U jesen, mi se trujemo po javnim mjestima, jedemo hranu koja nije za nas skuhana, i spavamo po posteljinama koje su obesčašćene, pijemo iz čaša koje su zaražene, a ruke koje nas miluju, milovale su i milovaće i druge. Jedini izlaz vodi dalje na zapad i dublje u grijeh, stradanje i bolest, a put natrag na istok i kući. Moram u Beč.”
Njegove želje za premještajem su uslišene tako da Ivo živi i studira u Beču od januara 1913. do aprila 1914. godine što je njegov najduži kontinuirani boravak u ovom gradu. Po legendi koja je najvjerovatnije tačna, Beč je te 1913. godine bio centar svijeta, jer su se u njemu u isto vrijeme nalazile ličnosti koje će promijeniti svijet kakav je do tog trenutka postojao, te se osim Adolfa Hitlera, Josifa Staljina, Brodskog i Tita, i on upisao u tu listu. Prema Beču nije gajio toliki animozitet kao prema Zagrebu ali daleko od toga da je bio srećan. Tome svjedoči pismo koje je naslovio za svog nastavnika i prijatelja, rođenog Travničanina Tugomira Alaupovića “Poštovani gospodine, moj odlični prijatelju, jedva sam sačekao božićne ferije da se maknem iz Beča. Moje življenje u tom gradu bilo je dobro i korisno, biblioteke, seminari, predavanja, obilje knjiga, vremena i sredstava ali moje zdravlje je veoma slabo. Ljekar mi je ozbiljno savjetovao da ostavim Beč. Beč ne prija mojim plućima.“
Želja da studiranje nastavi u nekom slovenskom gradu mu se ponovo uslišava tako da se u Krakov seli početkom aprila 1914. godine u kojem se sadržava tek nepuna 3 mjeseca. Podstanar je u domu porodice Ižikovski čija je ćerka Helena zapravo bila Jelena, žena koje nema, glavna protagonistkinja istoimenog romana. Nakon Sarajevskog atentata 28. juna Andrić prvim vozom, ne pokupivši svoje stvari iz stana putuje u Beč u kojem boravi sve do 28. jula, iako je, kako Muharem naglašava, nepoznato kod koga i kako.
Sljedeća destinacija Andrićevog bježanja od austrijskih vlasti biva Split u kojem je nedugo zatim uhapšen na plaži i sproveden u istražni zatvor u Maribor. Iako je njegovo ime bilo teško povezati sa Sarajevskim atentatom ispostavlja se da je uhapšen zbog bezimene pjesme koje je objavio u Obzoru 1914. godine u čijem se refrenu aludira na vojsku kralja Petra. Odlomak pjesme:
Oblaci nebom plove kao vojska; ja slutim dane velikih djela.
Jutros sam vidio napupalu granu.
Kad li će doći kraljeve vojske?
Muharem zaključuje da je on modernim terminom osuđen na nanogicu jer mu je naređeno da se javi u rodni Travnik. Iz Travnika ga deportuju u kasarnu u Zenicu u kojoj je trebalo da se obuči za vojnika. Međutim, rat se završio prije nego proces obuke tako da Ivo Andrić zvanično nikad nije bio vojnik Habsburške Monarhije.
Tada počinje njegovo državničko službovanje u kojem on mijenja funkcije ali i gradove, redom; Zagreb, Beograd, Vatikan, Bukurešt, Grac. Tokom službovanja u Gracu, novonastalu Republiku Austriju opisuje sljedećim riječima: “Ostala je samo imperijalna dekoracija, predimenzionirane kulise za komad koji se više ne izvodi, na staroj bini prevelikoj za ovu malu zemlju još stoje jučerašnji glumci i ne shvataju da je promijenjen repertoar.” Bio je šokiran ali ne i deprimiran siromaštvom u koje je zapalo austrijsko društvo, jer je smatrao, da je Beč kao prijestonica imperijalne sile dobio ono što je zaslužio.
Da bi nam približio Andrićevu ličnost i njegovu profesiju političara i diplomate pa tek onda pisca koji u slobodno vrijeme piše, Bazdulj je sve prisutne naveo da zamisle Dačića koji bi objavio knjigu. Palo mi je na pamet da bi za Dačića svakako bilo bolje da izda album nego knjigu i da mi je ona mlada djevojka za šankom poslužila vino umjesto što me ponudila čajem, sigurno bih to i izgovorio.
Sljedeća Andrićeva destinacija, nastavlja Bazdulj, bio je nesretni Berlin. Sve što se tamo dogodilo uključujući Hitlerov rođendan na kojem je morao prisustvovati, zatim ples između dvije vatre, nacističke vlasti i javnog mnjenja Jugoslavije, ostavio je duboku traumu na Andrića koji se takoreći zavjetovao da nikad više ne kroči na tlo Njemačke. Ratne godine je proveo u Beogradu i za to vrijeme napisao svoja kapitalna djela; Na Drini ćuprija, Travnička hroniku i Gospođica.
Njegov zavjet nije važio za Austriju u kojoj je imao veliki ugled i brojnu čitalačku publiku tako da i ne čudi podatak da je šesdesetih godina u austrijskim bibliotekama Travnička hronika bila najčitanija knjiga. Htio to ili ne, spletom okolnosti ili namjere, Beč se našao kao stanica i u njegovom najvažnijem putovanju u životu. Na putu od Surčina do Stokholma u kojem ga je čekala nagrada kojom je kupio besmrtnost, Andrić je prošao i kroz Zagreb, Beč i Kopenhagen.
Tim podatkom je završen dio večeri posvećen Andriću te je počeo drugi, posvećen liku i djelu Muharema Bazdulja. Nakon završenih pitanja, na moje iskreno iznenađenje, mnogobrojne publike, Muharemovom ljubaznošću, što znači švercovanjem sopstvenih knjiga preko granice, imali smo priliku pazariti njegova dva romana po pijačarskim akcijama, jedan za dvadeset, a tri za trideset evra. O akciju se, kao ni o vino nisam okoristio, jer niti su oni imali uređaj za karticu niti sam ja imao više od dvaeset papirnih evra u buđelaru.
Ovo je bio prvi Prosvjetin događaj koji sam posjetio, ali zbog iznenađujuće pozitivnog utiska, sigurno ne i posljednji. Možda je ostala neizrečena ali sigurno neće i nenapisana zahvalnost svima iz austrijskog ogranka srpske Prosvjete za organizovanje besplatnog kulturnog događaja svima nama koji smo otišli trbuhom za kruhom, srcem za pravdom, dušom za poštenjem. Kao neko ko 100% svog vremena mašta o pozivu pisca, a 90% se deprimira mišlju da je to zanimanje prevaziđeno, tu noć, na tom mjestu, s tim ljudima, sve je konačno imalo smisla, život je konačno imao smisla, zastava nihilizma što se vijori na materijalnom stubu kinđurija, bar za kratko, bila je na pola koplja.
Dok sam se punog srca, praznog novčanika i stomaka, ovog puta u suprotnom pravcu, ka stanici U3 metroa probijao kroz Mikija žureći na božićnu proslavu, odlučio sam da ću njegovo umjetničko ime ipak iskoristiti u pisanju ove priče, jer ko je dovoljno uporan da moju priču pročita do kraja, biće i dovoljno sažaljiv da mi oprosti tako glupu foru.
Danijel Neskovic
Latest posts by Danijel Neskovic (see all)
- Filip Balunović i Jovo Bakić o “Bedi ljudskih prava” u Beču - 27 Marta, 2024
- Moćni zbun – prva izlažba Katarine Marković - 14 Marta, 2024
- Njuz net u Beču - 4 Februara, 2024
Facebook Comments