G.R.I.M.M. – Krajem jeseni, debitanstki album

22 Septembra, 201922 Septembra, 2019 Danijel Neskovic 0 Comments

Sjećam se trenutka kada sam skrolujući ekran telefona pročitao da je jedan bend iz mog grada, Bijeljine, objavio EP, koji se mogao preslušati i na Dizeru. Iako je u genetskom kodu prosječnog Balkanca da s podsmijehom, zavidno gleda na svaki pokušaj stvaranja nečega od nekoga iz svoje učmale sredine, ja sam i prije nego što sam pustio prvu stvar, želio da mi se to svidi. Premda nisam neko kome je po muzičkom ukusu prirodan zvuk gitara, ipak, osjećao sam Frimenove stihove i prije nego što ih je objavio:
reperi s metalcima, kurve s narodnjacima.

Obično je u ljudskoj prirodi da mrzi ono nerazumljivo. Ja se u principu nerazumljivom divim. Kao mlađi nisam razumijevao rok, pogotovo metal. Zašto bih pobogu slušao nešto od čega imam osjećaj da se neko dere na mene. Više su mi prijali laganiji bitovi začinjeni storitelingom, brdom teksta, koji te tjeraju na razmišljanje, i na tekst i uopšteno. Međutim, to se vremenom mijenja i umijem da cijenim dobro odsvirane gitarske dionice, zanimljiv bubanj, iako s manje teksta nego u rep muzici, i u rok muzici može da se dokuči suština.
EP pod nazivom Grimizno. Kaver EPa me nije pretežno oduševio.
Pustio sam plej listu.
Prva stvar: Maske.
Woow. Kakva energija, KAKAV TEKST.

I dok se smeju glupavo
uz himne našminkanih teta,
Upijaju, kopiraju ideje promiskuiteta.

Ma ideemo dalje. Ne može.
Čooovječe. Kakvo kidanje, kakaav tekst. Bukvalno ne znam koje stihove bih izdvojio. Društvena kritika i jedan veliki srednji prst svim foteljašima, političarima, kravatarima, ološima ali i nama samima jer sami smo krivi jer ne menjamo ništa.

Stvar je gotova, ja sam kupljen, instant postajem jedan od najvećih fanova. Svaka naredna pjesma se razlikovala od sljedeće i imala je neki šmek, neki stih, nešto za šta možeš da se zakačiš i nešto što će te navesti da je pustiš ponovo. Obavezno preporučujem da posjetite njihov youtube kanal i prepustite se gorko ritmičkim izuzecima masovne manipulacije.

Svetozar Mojić, Nikola Mićić, Pavle Mitrović, Dejan Tomić i Mihajlo Mršić su momci koji stvaraju zvukove koji do naših ušiju dolaze pod etiketom G.R.I.M.M. Priča kreće krajem 2016. prilično holivudski. Grupa gimnazijalaca odlučuje da osnuje svoj rok/pank/metal/štagod bend i kreće sa autorskim pjesmama. Samo što se čuda ne dešavaju tako često kao u američkim filmovima, pogotovo ako jurite velike snove iz malog grada kao što je Bijeljina. G.R.I.M.M. je preživio i nije završio na groblju srednjoškolskih bendova, možda iz razloga što tim nisu počeli da se bave da bi se bezobrazno obogatili, niti da bi smuvali najljepšu klinku na velikom odmoru, nego zato što to stvarno vole i zato što žele nešto da promijene. Jebeš umjetnost koja nije sposobna da mijenja ideologije. Ovi momci su iskreni u tome što rade.
U to se možete uvjeriti ako bar jednom odete na njihov nastup. Na bini izgledaju kao kad Asterix popije čarobni napitak, s tim da je u njihovom slučaju seoski druid napitak obogatio značajnom dozom ekstazija. Atomska energija, emocija o koju je nemoguće da se bar ne okrzneš, bijes koji raskomadava daske bine i pravi Nojevu barku koja vas preko šljama i truleža od društva u našem okruženju vodi u novi, bolji svijet. G.R.I.M.M. je kormilar broda revolucije u koji, ako niste zadovoljni s onim što vidite kad otvorite oči, treba da se ukrcate. Priliku za ukrcavanje imaćete već početkom oktobra (od 1. do 6.) kada se u Bijeljini već tradicionalno održava Protfest. Muldimedijalni festival na kome će nastupati Artan Lili, Buč Kesidi, G.R.I.M.M. kao i još nekoliko bendova. U sklopu festivala biće prikazan film o Vladi Divljanu, kao i predstava Zijaha A. Sokolovića.
Sa Nikolom Mićićem, bubnjarom, momkom duge brade i još duže kose, proveo sam 2 sata razgovarajući o njihovom bendu i njihovoj muzici. Vi imate privilegiju da pročitate uprošćen transkript našeg razgovora u kojem je iznio svoje, i stavove svojih saboraca. Uživajte.

Bend vam se zove G.R.I.M.M., možete li da objasnite kome je pala ideja da bend nazove Guzice Rijane i Mimi Mercedes?

Jednom prilikom pošto smo bili pod uticajem heroina, kokaina i ostalih opojnih sredstava zaključili smo da „svi“ slušaju Rijanu i Mimi Mercedes pa smo zato odlučili da akronim našeg benda G.R.I.M.M. znači Guzice Rijane i Mimi Mercedes.
Šala, naravno. Jedne noći, prije 3 godine, Svetozar i ja, koji smo prvi članovi benda, odlučili smo da se bend zove G.R.I.M.M što je akronim od gorko ritmički izuzeci masovne manipulacije. Samim imenom smo željeli da pokažemo pravac kojim će naš bend da ide. Takođe smo u mislima imali i braću Grim. U bendu smo svi braća, i vlada apsolutna demokratija.
Da li stvaranje pjesme počinje pisanjem teksta ili komponovanjem muzike? Ko je zadužen za koji posao?

Prve pjesme smo napravili od Svetozarevog neiskorištenog materijala. On je imao napisane tekstove koje su pratile melodije koje je svirao na gitari, ja sam na to dodao bubanj. Tako su nastale prve pjesme. Taj materijal smo iskoristili da bi prezentovali naš rad sadašnjim članovima benda koji su nakon slušanja oduševljeno prihvatili da nam se pridruže. Sad je situacija drugačija. Nemamo nikakvo pravilo. Nekad prvo nastane tekst oko koga gradimo muziku ili nenamjerno smislimo dobar rif koji dalje obrađujemo pa dodajemo na to tekst, kako kad. Za tekstove su najzaslužniji Svetozar i Dejan, a i mi ostali učestvujemo ukoliko bi nešto trebalo da se koriguje ili sredi.
S obziron na to da ste svi iz Bijeljine, zašto su vam tekstovi na ekavici?

Priča iza toga je MALKO komplikovanija nego što bismo voljeli. Svetozar, koji je na početku benda napisao većinu materijala, je iza sebe imao poprilično dugu istoriju sa pjevačem koji je govorio ekavicu i prosto zbog navike na melodičnost ekavskog tipa, nismo smatrali da postoji potreba da se tu išta forsira ili prevodi. U budućnosti mislim da ćemo se prebacivati na ijekavicu.
Kojim čudom ste počeli slušati muziku kojom se bavite? Kada ste prvi put došli u kontakt s muzikom koja nije turbo folk smeće?

Moje lično iskustvo sa hard rok muzikom se desilo kada sam imao 6 godina, tokom Evrovizije, kad su je norvežani Lordi osvojili. To me na prvu loptu uplašilo, ali i zaintrigiralo. Tada sam se više zainteresovao za domaću rok muziku. Bijelo Dugme, Bajaga, Azra, Darko Rundek, Milan Mladenović, takvi bendovi su nas povekli u takvu muziku.
Šta slušate trenutno i možete li da preporučite neku muziku?

Svi se trudimo da slušamo što različitije žanrove muzike kako bismo se muzički obrazovali i proširili svoj repertoar. Neki bi za nas rekli da smo metalci, neki rokeri, drugi pak alternativci, treći pankeri, ali mi se ne ograničavamo, mi smo sve, sve ono što smatramo da je dobro. Naš bend funkcioniše kao vir koji uvlači uticaje raznih žanrova i daje proizvod koji je rezultat svega prikupljenog. Kad bismo morali da izdvojimo neke bendove kao prve uzore i bendove koji su nam pokazali put, morali bismo da spomenemo Azru, Ramštajn, Metaliku, Motorhed, Blek Sabat…
Kakva je muzička scena u Bijeljini? Postoje li osim vas još neki alternativni bendovi?

U Bijeljini postoji još nekliko bendova: alternativnih, slabije. Postojao je jedan bend od naših drugara, Full Moon, ali ne znam da li još sviraju. Većina bendova je propalo zato što su članovi radili na poboljšanju sebe a ne benda, pa je tako štap koji je svako vukao na svoju stranu, na kraju i pukao.
Posljednji EP ste objavili u oktobru prošle godine i pojavio se i na Dizeru. Da li je on opravdao vaša očekivanja? Koje projekte imate u planu i kad možemo očekivati njihov izlazak?

Očekivanja su nam apsolutno ispunjena. Objavili smo 4 pjesme koje su po svemu različite i time smo željeli da pokažemo naše mogućnosti. Dobili smo pozitivne kritike i što se tiče nas, mi smo više nego zadovoljni. Krajem jeseni planiramo da izdamo album na kome će se naći sve naše pjesme u poboljšanoj verziji. Biće to vrijedno slušanja. Očekujemo da to izađe i u fizičkoj i digitalnoj formi. Naziv albuma koji ne mogu još da vam otkrijem nam mnogo znači kao i sam album koji će pokazati našu punu snagu.
Tekstovi su vam nastrojeni kritički, ali bez psovki , iako bi to bilo opravdano. Smatrate li da priroda kritikovanog uslovljava prirodu kritike i da li od vas možemo očekivati još tvrđe tekstove?

Svrha naše muzike nikada nije bila da formiramo neki moralni kodeks, za to nam nedostaje i iskustva i priznanja. Smatramo da naša muzika najbolje cirkuliše kada je protkana iskrenim stihovima, dakle scenama oko nas koje nam se ne dopadaju ili koje nas prosto na nekakav način pokreću. Iz istih razloga se podrazumijeva da tekstovi moraju biti komplementarni, bili oni pogani, prljavi, kruti ili izglancano metaforizovani. Mi ćemo našim slušaocima uvijek pružati naše tumačenje svijeta najbolje što znamo.
U pjesmi Ne može kažete „Sami smo i krivi, ne menjamo ništa. Manipulacija ostala je ista.“ Svi znamo da je loše i svi smo toga svjesni, ali šta konkretno možemo preduzeti? Vi ste svoj društveni angažman odradili kroz muziku koju stvarate ali šta može uraditi prosječan klinac od 18 godina?

U pjesmi „Ne može“ prilično oštro zauzimamo stav protiv vlasti koja uživa suvišne povlastice. Ipak smatramo da muzika treba da bude jedan šablon koji se poput vještine može iskoristiti na više različitih područja. Klinac koji sluša pjesmu možda nije u mogućnosti da protestuje, glasa, da se aktivira, ALI može biti podstaknut na razmišljanje o stanju okoline u kom može ispuniti svoje ambicije i ideje ukoliko IZABERE da iskreno i bez straha stoji iza stvari koje želi vidjeti u budućnosti. Ukoliko se pet drugara usaglasi da apsolutistička cenzura nije prihvatljiv aspekt jednog društva, ta misao je, rekao bih, kosmički obavezana da pusti korjenje negdje u betonu i jednog dana, ko zna, možda i rodi plodom.
Kažu da je čovjek društveno biće i da kao takav, sam, ne može da opstane. U pjesmi Gubim se, pronađi me, bavili ste se nekim životnim, filozofskim, retoričkim pitanjima. Kada kažete „pronađi me“ na koga mislite? Da li mislite da svako prije svega treba da pronađe sam sebe, i da samo sam sobom zadovoljan čovjek može da bude funkcionalna karika društva ili je nekom od nas potrebno i to da budemo nađeni?

Ne može svako da bude dovoljno snažan, da pronađe sam sebe, da se nosi sam sa sobom. Nekome treba vrlo blizak prijatelj, nekome partner, neko traži u partneru bliskog prijatelja, neko traži samopoštovanje, neko traži spokoj i mir… neko će se pronaći na planini, neko će se pronaći kada pronađe osobu koja će mu otključati esenciju njegovog postojanja. Fokus pjesme je to da nađemo naš lični faktor sreće. Ta pjesma zvuči tako kako zvuči ne samo zvog nas nego i zbog uticaja Alimpijevića Pika koji je naš producent, mikser, tonac. Kao bend, eto, mi smo pronašli jedni druge ali i njega. Veliku podršku takođe dobijamo od naših porodica, od naših prijatelja, partnera…
Kritičke pjesme o ženama najčešće slušaju te iste žene i to su po nekom nepisanom pravilu najpopularnije pjesme. Vaša pjesma Ana je, bar na Jutjubu, najpopularnija pjesma. Da li ste imali priliku vidjeti neku „Anu“ kako sluša ili pjeva vašu pjesmu i znate li jeste li bar i jednu „Anu“ „preimenovali“?

„Ana“ je nastala kao produkt, možda ne konkretne situacije, ali konkretnog stanja. Kao umjetnici, imamo tu čast, ili božansku privilegiju kako je Zoran Marinković naziva, da stvaramo nešto iz ničega. Ipak, doza uticaja tog nečega u fizičkom svijetu nije zanemariva. Mnoštvo ljudi je već naučilo tekst pjesme tako da njeno izvođenje uživo uvijek prati obiman opseg glasova. Koliko je „Ana“ među njima bilo, ostalo, nestalo, ne znamo, ali znamo da ljudi koji pjevaju sa nama tu šaku tužnih stihova, da to rade iskreno. Razumiju je. Razumiju nas. Sada samo preostaje da svi zavolimo te ćutljive „Ane“ svijeta koliko i one sebe treba da vole.
Postoji li neki plan B, čime ćete se baviti ako od muzike ne uspijete obezbijediti egzistenciju?

Muzika je i plan a i plan b. Plan je još uvijek mutan i neizdefinisan. Svetozar studira grafički dizajn, Dejan studira socijalni rad, Mihajlo, Pavle i ja idemo u srednju školu. Mihajlo i Pavle su zainteresovani za grafički dizajn, ja za društvene nauke, istoriju, jezike, književnost, donekle i za režiju… još nemamo izdefinisan životni plan od čega ćemo da živimo.
Da li čitate komentare na Jutjubu i kako se inače nosite s kritikama?

Naravno da čitamo komentare. Pokušavamo da usvojimo svaku kritiku, bez obzira bila ona konstruktivna ili ne, osnovana ili ne.

Ocjenite od 1 do 5, kao u školi, sljedeće društvene prilike i kategorije:
1) bezbjednost i sigurnost (2)
2) ekonomsku i socijalnu situaciju (2)
3) budućnost i prosperitet (3)
4) školstvo (3)
5) kulturu (2)

Iako se čini da mladi nemaju mnogo mogućnosti, ako se stvarno potrudimo i uložimo cijelog sebe u borbu, uspjećemo promijeniti bar nešto.

Share on Facebook

Save

Bio
Latest Posts

Danijel Neskovic

Sembersko dijete, bečki student, spas iz ralja kapitalizma pronalazi u utješnoj zabludi da poziv pisca kojem teži nije prevaziđen. Stil gonzo novinarstva nalazi se na granici novinarstva i književnosti, stvarnosti i fikcije, u kojem novinar uključuje sebe u događaje i tako postaje glavni junak priče.