Odlomci iz romana Bekira Sejranovića

Odlomak iz romana Tvoj sin Haklberifin

…Onda me ulovila manija nabrajanja riječi koje se rimuju. Ubacivao bih tu i tamo i neke druge riječi čisto da svemu, tobože, dam neko značenje. Nešto poput rimovane reperske poezije. To mi se često zna događati kad se puknem pa ne znam što bih od sebe.

Onda bi samo od sebe počelo:

Plava Sava spava
glava zaključana brava
što si dava – dava
koga si jebava
strava
sisata krava
tvoja kita sada spava
mlohava
dopa puna glava
ne plašim se ni lava ni mrava
život steže poput udava
u ustima gorka crna kava
trošim novac iz NAV-a
na kojim nemam prava
na glavi mi tava
iz mozga teče lava
smrt nije zabava
sve je badava
i Drava i Sava
dosta mi je Crnčevog splava
ne pomaže ni trava
budala sam prava
puštam da me svak zajebava
Sava plava spava
al uskoro će poplava…

Kad bi se riječ iscrpila, došla bi neka nova:

Riba, Savom šiba
brod se giba
ljubav svit triba
dupe moje drage se biba…

I tako, sve gluplje od glupljeg, “niđe veze”, što bi rekli, ali nisam se mogao zaustaviti sve dok skoro ne bih izludio.

Zatim bi se, kad sam zatvarao oči, pojavljivali majka i djed, smiješili su se i nešto mi govorili. Čuo sam njihove glasove, ali nikako nisam mogao razabrati što pričaju…

Odlomak iz romana Sandale

Ipak sam našao nekakvo rješenje. Nakon što su me pustili s odsluženja moje jednotjedne kazne u zatvoru, ostao sam bez novca, a, bogami, i bez posla. To dvoje samo po sebi i nije bilo tako gadno, ali stvar je u tome da čovjek mora imati love da plati stan. I hranu. Dobro sad hranu, uvijek možeš kupiti vreću krumpira ili riže i preživjeti. Ali ako nemaš love za stan, niski i ćelavi gazda izbaci te a da od toga ne radi nekakav slučaj. Bez ikakve ljutnje. Sažaljenja. Ali, kao što rekoh, snašao sam se. Čini se da se čovjek uvijek nekako snađe. Ili umre. A i to je nekakvo rješenje, zlu ne trebalo. To je uvijek rješenje.

Sudac s nepokretnim, staklastim očima ponudio mi je da biram između jednomjesečnog ležanja u zatvoru i plaćanja kazne. Ja sam, naravno, sav usplahiren od prijetnje zatvorom, odmah pristao da platim kaznu. No, pokazalo se da ipak nemam dovoljno novca za cijeli mjesec, nego tek za tri tjedna. I tako sam ostao bez love, a ipak sam sjedio u zatvoru u središtu Osla, niti dvjesto metara od moje iznajmljene sobe. Tjedan dana. Imao sam osjećaj da sam se negdje prevario. U računici. A uvijek sam bio vješt u matematici. Još od malih nogu. Svi su se čudili: “kako je to dijete, za boga dragoga, vješto u matematici”.

I onda, kad sam izmigoljio iz ćelije, shvatim da nemam za stan za ovaj mjesec. A već sam kasnio s plaćanjem. Nekako istovremeno kad sam zaglavio i Sara, moja djevojka, ponekad i moja buduća žena, otputovala je. Mora na jug Norveške kod svoje mame koja, jadna, živi sama u toj kućerini. No, ipak sam je uspio izmoliti da me pusti da ta dva ljetna mjeseca provedem u njezinom stanu. Dok se malo ne snađem, nađem neki posao i novu sobu. Jedini je problemčić bio u tome što je stan bio potpuno prazan. Sara je zapravo tek dobila ključeve od stana i onda je odmaglila i ne stigavši preseliti stvari. Jer ja sam bio taj koji ih je trebao unijeti u stan snagom svojih mišica. A ja sam zaglavio. Sara je samo rekla kako je znala da će se to dogoditi. Kad- tad, kad-tad. I sad sam bio sam u tom stanu. Potpuno praznom. Ubacio bih ja svoje stvari, ali nisam ih imao. Osim nešto malo odjeće i nekoliko knjiga. Našao sam jednu čvrstu kartonsku kutiju i stavio je nasred velike sobe da mi služi kao stol. U drugoj sobi na pod sam prostro vreću za spavanje. Tako sam namjestio dnevni boravak i spavaću sobu.

Prvih tjedan dana proveo sam na isti način kao i u zatvoru. Ležao sam u nekom tupilu i razmišljao kako bih trebao oženiti Saru i napraviti joj troje djece. I onanirao sam mnogo. Isto kao i u zatvoru. Nisam mogao jesti, nisam se mogao podignuti iz postelje. Ležao sam zatvorenih očiju i zamišljao djevojke s kojima sam bio. S kojima sam se mogao sjetiti da sam bio. Nabolje je bilo s onima koje sam možda mogao imati, ali koje iz nekog nesretnog razloga nisam dobio. Ili su možda djevojke koje su me htjele i imale, a one koje nisu- nisu. Čovjek nikad nije mogao biti siguran. Osim u duljinu koju osjeti pod debelom kožom skliskog dlana. Iako sam mišljenja da je ženama važnija debljina. Debljina ti je najvažnija, uvjeravao sam se razmazujući pljuvačku pomiješanu s ljepljivim znojem svojih mlohavih prepona. Najvažnija, ponavljao sam.

Ali jednog dana je glad postala neizdrživa i morao sam izaći van. Odlebdio sam u bunilu do najbližeg dućana i sitnišem kojeg sam uspio skupiti kupio kruh i džem od kajsija. Veliku staklenku džema od kajsija poput onoga što ga je pravila moja nana. U nekom drugom životu, dok sam svoju nesreću još uvijek znao izraziti riječima. I dok sam jeo taj uvenuli džem od kajsija, učinilo mi se kao da je to vrijeme dio nečijih tuđih uspomena. Bio sam siguran da nikad ranije nisam jeo džem od kajsija. I ovaj koji sam sad jeo imao je sve bolji okus. Mrve su padale po kartonskoj kutiji. Trebao bih nabaviti komad kakve tkanine za stolnjak.

Sljedećih dana sam se uspio sabrati. Prijavio sam se na biro za zapošljavanje gdje su mi rekli da ne brinem, neki poslić će iskrsnuti prije ili kasnije. Kontaktirat će me čim se nešto pojavi. U međuvremenu, strpljenja. I budući da mi je novac hitno trebao, vratio sam se onome što sam i ranije radio kad bih zapao u akutnu besparicu. Sviranju u hodniku podzemne željeznice. Stajao bih na toj stanici kod Narodnog kazališta i udarao po žicama svoje već odavno islužene gitare. Otužnim glasom pjevao melankolične melodije. Ljudi bi prolazili i ponetko bi ubacio kovanicu. Nekad i dvije. Tako se, ako bi čovjeku sreća bar malo bila naklonjena, moglo pristojno zaraditi.

Nakon nekoliko dana svirke, činilo se kao da sam se preporodio. Sad sam si već mogao priuštiti hamburger ili čak kebab, a ostajalo bi ponekad i za pivo koje bih poslije svirke podijelio s nekim od kolega što su zarađivali na isti način. Bilo nas je nekoliko stalnih što smo svakodnevno svirali na tom mjestu, a s vremena na vrijeme pojavili bi se i neki novi koji su bili na proputovanju i koji bi tu svirali nekoliko dana, a zatim nestajali u smjeru svojih želja za nekim novim gradovima.

Jedne večeri, dok sam svirao u tom akustičnom hodniku, začujem zvuk harmonike koji je dopirao iz dubine hodnika. U prvo vrijeme nisam obraćao pažnju na taj zvuk, ali s vremenom mi je počeo smetati. Svi smo znali da je, ako čovjek želi svirati u podzemnoj, ovo jedino mjesto za koje si mogao dobiti dopuštenje čuvara. Pa ako je mjesto zauzeto, a bilo je jer sam upravo ja svirao, onda se moralo sačekati da taj koji svira, dakle ja, završi, i tek onda doći na moje mjesto i svirati. Jedan sat ako je netko drugi već čekao na red ili neograničeno ako nije bilo nikog. Napokon krenem ljutito niz hodnik prema izvoru te muzike. Kako sam se približavao, počeo sam razaznavati melodiju. Sličilo je na borbene koračnice iz NOB-a. Iako se nije moglo baš moglo biti siguran. Kad sam prišao, ugledao sam djevojku kako sjedeći na koferu rasteže malu harmoniku. Kofer na kojem je sjedila bio je od harmonike. To sam odmah shvatio. Pored je bio njezin ruksak, ništa veći od onog s kojim čovjek krene na piknik. Zurila je u prazno u beton ispred sebe i mehanički rastezala i skupljala svoj mijeh. Dobro, nije odavde pa ne zna za običaje. Čekao sam da završi pjesmu, a onda prišao do kutije u kojoj su joj bacali novac i ubacio pet kruna. Pozdravio sam je na engleskom i nasmiješio se. Rekao sam joj da lijepo svira. Imala je prazne, vodnjikave oči. I mali, jedva vidljivi, gnojni prištić u kutu usne. Ja sam se i dalje smješkao. Ona se zatim naglo digne i počne spremati harmoniku u kofer. Prikupljeni novac iz kutije istresla je u jednu malu kožnatu vrećicu. Imala je na sebi plavu, ispranu suknju, bijelu ljetnu košulju i sandale. Sandale. Kožne i isušene. Imala je ogromno stopalo. Bila je niža od mene, ali sam se mogao zakleti da je imala veće stopalo. Ja sam imao ravna i velika stopala. Sandale su, vidjelo se to, bile ženske, i iako dimenzijama velike, izgledale su elegantno. Ali na njenim grubim i prljavim stopalima činile su se još ženstvenijima, nježnijima. Nokti na nožnim prstima bili su nalakirani u tamnocrveno. Ali prošlo je otada dosta vremena. Jer samo su usamljeni, crveni otočići svjedočili o posljednjem lakiranju. Sličila je maloj djevojčici koja se voli igrati s dječacima. I voli s njima dijeliti njihovu grubost. Kosa joj je bila raščupana i svijetla bez neke određene boje. Svo njezino dječaštvo bilo je strpano i zatomljeno u jednom paru iznosanih i ocvalih sandala. Želio sam imati nešto s tim sandalama. Bilo što, pomislio sam dok se udaljavala.

Poslije toga je nije bilo nekoliko dana. Onda opet, jednog kišnog i teškog dana, dok sam svojim glasom pokušavao unijeti još više jada u vlagom ispunjen hodnik, ugledam je kako ide tegleći kofer s harmonikom. Stala je malo sa strane, a zatim sjela na kofer čekajući nezainteresirano da završim sa svojom svirkom. Kosa joj je bila mokra i slijepljena. Sandale crne i ljigave od vlage. Kimnuo sam joj glavom i spakirao svoju gitaru.
Vratio sam se na isto mjesto nakon sat vremena. Dok sam išao prema njoj koračajući u svojim zimskim cipelama, učinila mi se poput neke pionirke što svira borbene pjesme u tjeskobnom Domu kuture moje rodne kasabe. Prišao sam joj i ubacio kovanicu od dvadeset kruna. Samo je podigla pogled, bezizražajno kimnula glavom i nastavila šetati prstima po izlizanim tipkama. Sjeo sam sa strane i zapalio cigaretu. Čekao da završi. Vani je pljuštalo i puhalo u taktu njene muzike.

Kad je završila, prišao sam joj i tada smo po prvi put put počeli pričati. Bila je iz Letonije. Engleski je govorila prilično loše pa smo se sporazumjevali na mješavini engleskog, ruskog i našeg. Izraz njezina lica nije se mijenjao dok je pričala. Kao da je bila na nekom drugom mjestu, nisi mogao doprijeti do prave nje. Zvala se Ida i još uvijek je imala prištić u kutu usne. Ili je to možda bio novi prištić.

Iskreno sam se začudio kada je nakon kraćeg objašnjavanja pristala da idemo popiti piće. Nekako smo se probili kroz tešku kišnu zavjesu. Pomislio sam kako ova kiša nema ničeg zajedničkog s ljetom. I pogledao na njezina stopala. Protrnuo sam. Sandale su bezobrazno plazile po njezinoj koži. Kao du su znale. Kao da smo svi sve znali.

Ja sam pio pivo, a ona čaj. Na kraju smo popili sve što smo zaradili tog dana. Pitao sam je gdje spava. Odgovorila je da spava u vreći za spavanje ispod jednog mosta. Tamo joj je bilo prilično dobro, rekla je. Pozvao sam je da prespava tu noć kod mene. Moj stan je u blizini. Gledala me je neko vrijeme nepovjerljivo, a onda je ipak pristala. Ali samo ako obećam da ću biti dobar. Uvijek sam dobar kad sam pijan, rekao sam. Onda popij još jedno, ne, popij još dva piva prije nego što krenemo.

Kad smo ušli u stan bilo je već oko ponoći. Izvadio sam dva piva iz ormara, ali ona je htjela čaj. Nisam imao ni čaja ni u čemu bi ga skuhao. Ništa. Ali nju to nije previše smetalo. Dok je skidala sandale i odlagala ih pored mojih cipela, rekla je da joj se sviđaju. Moje cipele. Otvarajući pivo rekoh da se možemo mijenjati. Nasmiješila se i iz ruksaka izvadila crvenu vreću za spavanje. Bila je tanka i čemerna. Imala je etiketu na kojoj je pisalo “Yassa”. Pitao sam je odakle joj ta vreća, a ona je samo neodređeno odmahnula rukom. Prostrla je svoju vreću malo dalje od moje i onako odjevena uvukla se u nju. Činilo se da je odmah zaspala. Sjedio sam na svojoj vreći, pušio, tiho ispijao pivo. Kroz prozor je dopirala crvena svjetlost. Oblaci su se razišli i negdje na zapadu je bio prekrasan zalazak. Sunce će ponovo izaći za dva- tri sata, pomislio sam. I gledao u svoje gole i prljave prozore. Trebalo bi imati nekakvu zavjesu. Nije se moglo spavati s ljetnim, noćnim suncem. Neizdrživo je.

Sjedio sam i dugo čekao da se sunce ponovo pojavi. Ona se ubrzo nakon što je zaspala poče nemirno vrtjeti i okretati u svojoj vreći. Ponekad bi izgovorila neku riječ na nerazumljivom jeziku. Jednom se, okrenuvši prema meni, otkrila i pokazala razdrljena prsa. Kroz tanku bijelu košulju nazirale su se grudi. Nije imala grudnjaka, samo potkošulju bez rukava. Nije imala zašto nositi grudnjak. Imala je grudi poput gojaznog dvanaesetogodišnjaka. Poput mene u šestom razredu. Kada su me od hormona poludjeli dječaci u nedostatku boljeg grabili za sise dok bismo igrali nogomet na tjelesnom. Bile su to grudi bez ikakve težine i mase za koju bi se moglo čvrsto uhvatiti. Bradavice su bile tvrde i napete. Zašiljene poput vrhova džamija. Da nije bilo tih bradavica čovjek ne bi mogao sa sigurnošću reći jesu li to ženske sise ili dječačke grudi. Makinalno prođem po svojim prsima i osjetim krutost svojih preosjetljivih bradavica. A i krutost ispod stomaka. Primaknem se i dodirnem joj kosu. Ljepljivu i skorenu. Istovremeno. Osjetio sam kožu na ruci kako se naježila dok sam je milovao po kosi. Želio sam je poljubiti u prištić. Ili ga možda istisnuti, ako je to bilo moguće. Rukom kliznem do grudi. Bradavice su bile napete da sam pomislio da će prsnuti. Pomislio sam pijano kako će, božemesačuvaj, te bradavice prsnuti i iz njih poteći rijeka krvi. Iz ovih sisa nije moglo teći mlijeko. Male bebe bi izrezale sva usta ako bi ih se dojilo na ove sise. Pomislim to i požurim da ih dotaknem usnama. Lagano. Oštrina dodira zamuti mi pogled. Poželim da mi se taj ubod zauvijek usiječe. U usne, u ruke. Poput nekog rijetkog otrova.

Ona se, istovremeno, trgnu i okrenu na drugu stranu. Nije se probudila. Iako nisam znao da li bi to bilo dobro ili loše. I za koga. Nakon toga sam znao da moram onanirati. Ali dok sam sjedio ispod prozora na kojeg su počele padati prve zrake svjetlosti i pokušavao se smiriti drkanjem, osjećao sam kako mi neka sila to nije dopuštala. Najprije nisam mogao svršiti. Poslije me uhvatila neka neobjašnjiva tuga i izgubio sam erekciju. Držao sam u ruci taj amorfni komad mesa i kože i pokušavao misliti na njezine bradavice. I na prištić u kutu usne. Ali nije išlo. Onda sam pogledao na njezine sandale koje su se kočile ispred ulaza u sobu. Tada sam počeo plakati. I svršavati.

Ne znam kad sam se probudio, nisam imao sat, ali moralo je biti prilično kasno sudeći po jakom suncu. Ide nije bilo. A niti mojih cipela. Jedinih koje sam imao. Sandale su ležale netaknute. Dok sam hodao u njima, vrckao sam neumjereno svojom guzičicom. Bio sam se pomalo plašio prije nego sam na svoja stopala navukao te sandale. Moja su stopala u njima izgledala mnogo ženstvenije od njezinih. To me je plašilo. Samo to, želio sam vjerovati. Ali dok sam koračao prema gradu, tog straha nestade. Osjećao sam nešto oslobađajuće oko kukova. I uživao miješajući dupetom od jednog do drugog kraja ulice. Želio sam da me netko uhvati za guzicu. Ali ne previše grubo. Ako ikako može.

U podzemnoj sam našao Idu kako čeka Roya da završi sa svojom svirkom. Roy je crni dečko iz Londona. Svira, kako kaže, Irsku narodnu muziku na violini. Zapravo je znao odsvirati samo jednu melodiju. Na dva načina. Brzo i veselo, te sporo i tužno. Ali bio je jako dobar. Osjetio sam nešto životinjski u njemu kad me je spazio u sandalama. Poznavao sam ja takve poglede. Samo je bilo čudno dobivati ih.

Ida je izgledala snažno i hladno u mojim teškim cipelama. Čim je Roy završio, samo je bez riječi otvorila svoj kofer, izvadila harmoniku i počela svirati. Roy mi se smješkao s onim svojim pogledom i upitao da li sam za malo hašiša. Naravno, rekao sam. Otišli smo van i na jednoj zaklonjenoj klupi popušili džoint. Osjećao sam se poput princeze. Koju zavidne prijateljice opisuju kao kurvicu. Želio sam da me taj crnac podigne i stavi na svoja koljena. I da me miluje po guzici. I po nogama. Po mojim snažnim i velikim prsima.

Kad je Ida završila sa svirkom, bio je moj red. Svirao sam, a njih dvoje su duvali na istoj klupi. Ida ga nije voljela, to se odmah dalo primijetiti. Plašila ga se, ali je ipak poduvala njegov džoint. Vidjelo se to na njoj kad su ponovo sišli u podzemnu slušati me dok sviram. Ubrzo se pridružio i Roy na svojoj violini. A cijela stvar je izmakla kontroli kad je i Ida izvadila svoju udarničku harmoniku i ožeži po ruskim borbenim. Ne znam što su ljudi mislili o nama dok su prolazili pored nas. Ali ubacivali su nam kao nikad do tad. Kad smo zaradili brdo love, otišli smo do one iste klupe i dok sam ja brojao kovanice, Roy je motao novi džoint. Složili smo se da je nabolje novce odmah potrošiti. Zapravo, Roy je to rekao, a mi smo se morali složiti. Kaže da zna dobar pub i odlazimo tamo držeći se za ruke. Bio sam kćerka sovjetske bacačice kladiva i nekog američkog zajebanog sprintera.

Taj pub je bio jedna velika izložba čudaka, šarlatana i akrobata. Bilo je tu svega, od buntovnih tinejdžera do istrošenih bezglasnih rastafarijanaca. Činilo se da Roya svi znaju. On se ubrzo pope na stol i poče svirati svoju brzu melodiju. U pubu nastade lom. Poslije smo opet svi skupa svirali i pobrali duge aplauze. Pili smo brzo i halapljivo. Hašiš se osjećao u svakom kutu te rupe. I Ida je pila. Vidjelo se da zna piti. U jedno trenutku podiže me i spusti na svoje krilo. Sjedio sam tu neko vrijeme potpuno nemoćan i sretan. Ona me je lizala i ljubila po licu. Štipala mi je bradavice i poput majke milovala po kitici. Vonjala je po zemlji. Vlažnoj i plodnoj crnici.

Kad smo se napokon izvukli iz tog nestvarnog lokala, predložio sam da opet odemo k meni. Ida samo odmahnu glavom i reče da noćas želi spavati na njezinom mjestu. Pokazalo se da je to “njezino mjesto” zbilja ispod mosta u jednom malom parku. Rekao sam da je bolje da idemo k meni jer se tu motaju samo narkomani i beskućnici. Samo me je mrko pogledala, ništa ne govoreći. Shvatio sam i nasmiješio se. Posramljeno. Ona je pripremila svoju vreću za spavanje. Upravo se smrkavalo i čekala nas je kratka i uzbudljiva noć. Ovdje je bilo mračnije i nekako toplije nego doma kod mene. Odnosno kod Sare. Na Saru nisam ni pomislio.

Uvukli smo se oboje u vreću, iako nije bilo lako. Ljubili smo se gladno, kao da smo si s tijela pokušavali otkinuti komade mesa. Mislio sam kako će me pojesti. Šaptala mi je najprije na engleskom, zatim ruskom, a da bi poslije stenjala na nekom nerazumljivom jeziku za kojeg sam pretpostavljao da mora biti letonski. Mogao sam zamisliti tu sliku iz daleka. Nas dvoje u vreći izgledali smo poput nekog velikog crva što se koprca na suncu. Poput divovskog crva u samrtnom hropcu. Zvukovi koje smo ispuštali podsjećali su na zvuke ogorčene borbe dva umorna očajnika. Snažnim rukama grabila je moje tijelo kao da me oblikuje, kao da me cijelog mijesi svojim ručerdama. Onda se okrenula leđima. Skinuli smo odjeće tek koliko je bilo potrebno. Jednom rukom sa pokušavao naći ta bodljikava prsa, ali nisam uspijevao u svoj toj gunguli. Na kraju sam ušao u nju i naš crv započe novi, ujednačen ples. Pretvorio sam se u sluh. Čulo se klokotanje rijeke, auta u daljini, cvrkut ptica, nas dvoje kako otpuhujemo, kao pri nekom teškom poslu. U jednom trenutku smo se otkotrljali i umalo pali u rijeku. Ali nije nas to omelo. Poput jahača na rodeu uspio sam se održati u sedlu. Ubrzo je sve bilo gotovo i svo moje sjeme se prosulo unutar “Yassine” vreće za spavanje. Zatim sam je nježno zagrlio odstraga i šapnuo joj na uho, na našem: -Volim te Ida. Jako te volim. Razumiješ. Volim te.
Nisam joj mogao vidjeti lice. Nešto vlažno kapnu mi na ruku što je ležala ispod njezine brade. Bilo je tiho. I mračno. Ptice se nisu više čule. Ida se digla bez riječi i istrgla vreću ispod mene. Ostao sam ležati na tlu gledajući je kako zamotava svoju vreću i zakopčava suknju. Obukla je moje cipele, podigla sve svoje stvari i nekako hladno i nestvarno izgovorila jednu rečenicu. Na letonskom, valjda. Nakon tog se okrenula i otišla stazom što je vodila niz rijeku. Cijelo vrijeme sam ležao na zemlji i promatrao je. Tek nakon nekoliko minuta sam skočio, navukao sandale i krenuo za njom. Hodao sam cijelu noć, cijelu ljetnu bijelu noć. I nisam je našao. Sjeo sam na jednu klupu i promatrao svoja stopala u tim sandalama. Poslije sam ih skinuo i ostavio ispod klupe. Uredno. Zatim sam otišao kući bosonog. Ponovo su se čule ptice. Galebovi, vrane i svrake.

Stajao sam na vratima i gledao u unutrašnjost svoje duše. U tom stanu su mi najviše nedostajale zavjese. Samo zato je zato sve izgledalo tako ogoljelo i prazno. Samo zato.

Odlomak iz romana Dnevnik jednog nomada

Oslo, petak, 7. listopada 2011.

Danas sam se dogovorio ići brati gljive s jednim poznanikom. On je zapravo moj bivši diler hašiša. Jednom sam ga, nakon duže vremena, bio nazvao da trgujemo, a on mi je odgovorio da je prekinuo sa ženom (nevjenčanom) i da je prestao dilati, a i pušiti hašiš. Njegovoj ženi je smetalo to što on dila i duva, a njemu je smetalo to što je ona radila na seks-­telefonu. Po­ nekad bi mi, kad sam dolazio k njemu trgovati, pokazala neki od trikova kako stvara pojedine zvukove dok radi na seks­­-telefonu. Kada mi je rekao da je prestao sa svim, dodao je kako se ipak možemo družiti. Da, naravno, rekao sam neu­vjerljivo. Ali ipak se više nismo družili, izgubio se temelj na kojem smo zasnivali naš odnos, rekli bi u savjetovalištu za bračne parove. No, nakon nekog vremena ponovo mi se javio i rekao da ima gljiva zvanih fleinsopp, ili na latinskom psylocibe, laički rečeno riječ je o gljivama koje imaju halucinogena svojstva, daju ti trip sličan LSD­-ju i krajem listopada rastu po poljima gdje krave pasu i ostavljaju svoju balegu. Svi ljubitelji psihodelije ih beru, a moj bivši diler vrstan je znalac gdje i kako ih pronaći. Ali oko deset sati zovu me da prevodim te­lefonski na nekom policijskom saslušanju. Prihvaćam, što ću, ali žao mi što ću ostati bez gljiva.

Uhvatili su jednog Hrvata kako šverca alkohol. Trideset šest tisuća litara alkohola. U novinama je sljedećeg dana pisa­lo da je to najveća zaplijenjena količina alkohola u norveškoj povijesti. Za one manje upućene možda bi trebalo pojasniti da je u Norveškoj alkohol dvostruko skuplji nego u zemlja­ma EU i da samo državne prodavaonice Vinmonopol smiju prodavati alkohol. U običnim supermarketima možeš kupiti samo pivo, radnim danom do osam navečer, subotom do šest.

Poslije subote u šest navečer u čitavoj zemlji ne možeš legal­no kupiti alkohol. Dućani rade, ali je na frižiderima s pivom lokot. Tako da već negdje u petak moraš planirati koliko ti piva ili vina treba za vikend. Toliko o individualnim ljudskim slobodama. Ali, Norveška je zemlja u kojoj se najbolje živi. Tako kaže statistika. Mark Twain je rekao: „Postoji laž, po­stoji prokleta laž i postoji statistika.“ No, s druge strane, osta­le vrste narkotika nije problem nabaviti u bilo koje doba dana ili noći. Mnogo puta smo u nedjelju ujutro završili na nekom afteru gdje je bilo svega osim piva. Jedna od mojih mnogo­ brojnih poslovnih ideja bila je dilati pivo po Oslu nedjeljom. Ideja uopće nije bila loša i poslije sam upoznao neke Poljake koji su upravo to radili. Jedan od njih zvao se Gabriel i ubr­zo je stekao status anđela spasioca jutarnjih žurki nedjeljom. Ali to pivo treba najprije prokrijumčariti u Norvešku, a to se može jedino preko Švedske, jer iz Danske možeš doći samo brodom pa je carinsku kontrolu teže zaobići. Krijumčarenje alkohola unosan je posao. Treba samo naći nekog naivnog očajnika bez novca i nagovoriti ga da preveze kamion preko slabo kontrolirane granice između Švedske i Norveške. To uglavnom uspijeva, ali nekad i ne. I tako svi rade ono što se od njih očekuje i sve šljaka. Šverceri švercaju, carinska policija ih lovi, a građani piju poljsko pivo, puše marokanski hašiš, jedu čop­-sui, šiš­kebab i kenjaju kako će im stranci, posebice mu­slimani, uništiti tekovine skandinavske demokracije. Ponet­ko od krijumčara „padne“, policajci sebi pišu prekovremene sate, onda kriminalci unajmljuju odvjetnike, država prevo­ditelje i tako svi kotači državnog aparata profitiraju na kri­minalu. Čak i upravitelji zatvora su zadovoljni popunjenim kapacitetom turista iz egzotičnih zemalja. Državni službe­nici zarađuju na kriminalcima i onda poslije od njih kupuju alkohol, drogu, hranu i seksualne usluge. Glavno da se pije i da se para vrti. Kad bi nestalo tih kriminalaca, od čega bi svi mi „pošteni“ građani živjeli? Što bi radila policija, koga bi odvjetnici zastupali, a kome bih ja prevodio? Kao rješenje ekonomske krize u Europi možda ne bi bilo loše da zapadne zemlje uvezu još kriminalaca. Tu bi balkanske zemlje mogle biti „konkurentne“. U nekoj od europskih metropola trebalo bi dignuti spomenik neznanom kriminalcu.

Jadnika iz Hrvatske kojeg su uhitili čeka najmanje pola godine robije. Nisam mu vidio lica, jer sam prevodio pre­ko telefona, ali mogao sam ga zamisliti. Mršav, proćelav i prestrašen. Govori kako je u Hrvatskoj nakon ljetne sezo­ne ostao bez posla i javio se na oglas u Plavom oglasniku u Zagrebu. Tražili su vozača kamiona u Švedskoj. Plaća: tristo eura tjedno. Zvučalo mu primamljivo, ima djevojku i želio se oženiti s tim parama. „Mislil sam delat dva meseca i onda se doma ženit“, govorio je skoro kroz suze. Poslije su mu do­pustili da nazove zaručnicu u Varaždinu i da joj kaže da je zaglavio. Ja sam morao policajcima prevoditi njihov razgovor jer uhićenik nije smio spominjati ništa oko vlastita slučaja. Da ne bi, tobože, odao neku tajnu i tako ih onemogućio da uhvate „veliku ribu“, odnosno tipa koji je sve to organizirao.

Kao da će se tako išta promijeniti, kao da na njegovo mje­sto neće doći netko drugi, kao da će Norvežani prestati ku­povati jeftiniji alkohol. Zaručnica je plakala, on ju je prekli­njao da ne paničari i da javi starcima da je sve u redu, ali da ga neko vrijeme neće biti, ja sam prevodio umorno, a policajac je glumio ljubaznost.

Poslije sam zvao Gabriela da od njega kupim švercano poljsko pivo. Rekao mi je da nema i da vjerojatno i neće biti sljedećih nekoliko dana i da ga ne zovem više. Zvučao je za­brinuto.

Navečer sam pokupio Faruka Šehića iz hotela u kojem je odsjeo i išli smo malo van, najprije k nekim mojim prijatelji­ma, a zatim u klub „Blå“. Ništa posebno, malo smo pili, priča­li, plesali i išli kući. Sutra je književna večer, odnosno popod­ne, na kojem će gostovati nekoliko bosanskih autora, među njima Faruk i jedna norveška pjesnikinja Ingrid Storholmen, čije sam pjesme prevodio na „naš“ jezik prije nekoliko godi­na. To je organizirala Udruga mladih Bosanaca „Stećak“ iz Osla i zamolili su me da budem moderator. Pristao sam jer su dobro plaćali, a i zvučalo je zabavno. Zato sam se istinski tru­dio ne napiti se navečer, jer kad sam mamuran, ne podnosim nikoga, ponajmanje samog sebe.

Odlomak iz romana Tvoj sin Haklberifin

Možda je Crnac u pravu kad kaže da je ta fatalistička mantra tek izgovor za moju ovisnost, samo bijeg od slabosti, razlog da se omamim nečim opipljivijim od stvarnog života. Može biti i da sam zato ponekad jedva čekao da se ovo ljeto svrši, Matori umre, Crnac ode u zatvor, a ja, napokon, na liječenje. Više i nisam vjerovao da ćemo veliki stari brod koji je moj otac kupio i koji smo nas trojica čitavo ljeto, brusili, varili, bojali sljedeće ljeto, koje je nama počinjalo već negdje oko Uskrsa, spustiti u rijeku i zatim ploviti sve do Crnog Mora, možda čak i do Stambola i njime, kako je Crnac maštao, krijumčariti robu, ljude, životinje, sve što se krijumčariti može, u Europu. Dunavom u Peštu, Beč, pa onda dalje rijekama i kanalima kroz Njemačku i Nizozemsku sve do Amsterdama. Ja sam, pak, maštao ploviti  kroz Francusku, ploviti sve do Pariza, tko zna, rijekama i kanalima moglo se stići svuda, nije ti trebao kompas kao na moru ili oceanu, ponekad ti čak niti motor nije bio potreban, mogao si se prepustiti struji. Sve što je trebalo je izbjegavati plićake, brzake i sprudove, a mogao si stati kadgod i gdjegod si htio, pokupiti ljude, ploviti s njima neko vrijeme i iskrcati ih kad za to dođe pravi čas.

Čitao sam negdje kako je život zapravo poput plovidbe rijekom nizvodno. Iako bi mi s našim velikim brodom, koji sam ja, naravno, htio nazvati “Hucklberry Finn”, a Crnac “Matora”, “jer brod je ipak od Matorog a ružno je brod nazvati muškim imenom” plovili i uzvodno i nizvodno. Matori se, pak, neobično za njega, držao tradicije, pa je brod htio nazvati “Savska buba II”, što i nije bio loš prijedlog, morao sam priznati, jer sam ja moju sadašnju  brodicu, ovu na kojoj spavam, upravo tako nazvao prije desetak godina.  Osim toga, Matori je svojim novcem kupio taj veliki brod pa ga je mogao nazvati kako je htio. Meni je jedino smetala ta dvojka, što se ne bi jednostavno zvala “Savska Buba”. Bez ikakvih “dvojki”, makar i rimskih, jer je natpis na mom željeznom plovilu od sedam i pol metara ionako odavno izblijedio. Na to je Matori debelim crnim slovima ponovo napisao taj isti naziv na mojoj brodici, a na veliki brod isto to, i još dodao to “II”.  Ja sam pak uzeo četku i s druge strane napisao “Hucklberry Finn”.  I tako je ostalo do danas. Veliki brod ležao je na nasipu malo uzvodno od Orašja i nismo ga još ni počeli bojati, a već je imao dva imena.
 
Ima Matori uvijek neke svoje fore. I voli da je njegova zadnja, pa makar i na samrti.

Danas je taj dan, opet mislim ja, i ulazim u kabinu, i ispod ležaja dižem jednu od dasaka na podu, pronalazim svoj neseser, vadim crvenu kapsulu, otvaram je polako, iz nje na površinu nadlanice između palca i kažiprsta koju sam netom liznuo istresam nekoliko bijelih, krupnih zrna, poližem ih, držim u ustima, ispod jezika, zatim grickam i gutam stresajući se od gorčine. Sve to ponovo spremam natrag, izlazim na krmu, ispiram usta čajem, pospremam posuđe i čekam da me pukne. Iako na to treba treba sačekati neko vrijeme, u meni već nestaje tjeskobe, straha od budućnosti, očeve smrti, mog skidanja.

– Danas ipak nije taj dan – odzvanja u meni dok palim radio, tražim neku stanicu i pjevušim opušteno na francuskom: Che sera, sera…

Tu je pjesmu, nakon što bi dobio svoju dozu metadona, svakog jutra pjevušio jedan sredovječni džanki na klinici u Oslu kojeg sam upoznao kad sam bio na kratkom, “akutnom”, skidanju prije nekoliko godina. Po noći je, pak, krizirao i plakao poput malog djeteta. Govorio bi mi kako je svaki čovjek najsretniji u zemlji gdje se rodio, aludirajući valjda na to da se vratim odakle sam i došao. A pet minuta nakon što bi dobio svoju dozu legalne droge, taj isti tip bi mi govorio kako ide na Tajland i kako će tamo provesti ostatak svog života. Pričao je ushićeno kao da ga je čekalo još pola stoljeća. Otkud znaš, razmišljao sam, takvi obično i žive sto godina, ako već uspiju preći pedesetu. Istovremeno sam mu zavidio, bilo mi ga je žao, a i išao mi je na živce. Ipak me je najviše plašilo to što je postajala velika vjerojatnost da ću završiti kao i on.

Ali što ćeš, u stvarnom životu nema ljepših krajeva. Sve na kraju ode u kurac.

Možda sam se zato i ja vratio ovamo. Zemlje u kojoj sam se rodio i odrastao i za čiju su me svijetlu budućnost dresirali, doduše, više nije bilo, uništili su je, a da ništa pošteno u zamjenu nisu ostavili. Ali jebeš zemlju kad imaš vodu. Ja više ni ne živim u nekoj zemlji, već na vodi. Matori mi je jednom ispričao kako misli da me je napravio na lađi na Savi, u Beogradu, kad mu je moja pokojna mater bila u posjeti. I kako ne zna, ali pretpostavlja da je i njega njegov stari napravio na Savi, u Šapcu. I odatle ta naša čežnja i ljubav za ovom rijekom. „Svatko žudi da ide tamo odakle je došao“, složio se Matori sa starim džankijem iz Osla. Matori je tu priču često ponavljao navečer kad bi jeli soma, smuđa ili fiš-paprikaš, a Crnac je na to posprdno dodavao: – Aaa, zato ja najviše volim pičku…

Ali Matori je bio prevejan lisac, čak i za jazavca poput Crnca:  – Voliš, al kad iz nje teče reka, kad je vlažna.

I onda bih se ja počeo cerekati, i ponavljati to što mu je rekao, jer je napokon netko i Crncu, jalijašu i prekaljenom krijumčaru, doskočio. A Matori bi me onda pogledao i strogim glasom, kao da mi je još uvijek pet godina, rekao:

– E, što si vulgaran…c,c,c… baš si odvratan… I kako se samo to kliberiš. I kad ćeš više te zube da opraviš?

I tada bih zašutio. To više nije bio Matori kakvog ga znam od ovog ljeta, to je opet bio moj otac, moj tata iz djetinjstva, moja prva i najveća tjeskoba. Ali u zadnje vrijeme on je sve češće prihvaćao moj smijeh i postajao nekako mekši. Možda i zato jer bih mu, da ne zna, ubacio koje “ljekovito” zrnce u čaj, u kavu, da se čovjek malo opusti, omekša i napokon pokaže emocije, tu očinsku ljubav koju je već četrdeset godina skrivao ko guja noge. Matori više nije mogao piti, ali popio bi ponekad čašicu vina uz ribu ili bocu hladnog piva kad bi ožednio na vrućini. Često je pušio travu s Crncem, za to je čak i imao papire od svog liječnika iz Melbourna. Mogao je legalno nabavljati i duvati, murija mu nije mogla ništa. Crnca i mene jednom je tako spasio od zatvora. Pričat ću vam i o tome, ako ne zaboravim.

Nije, kažem, stari znao da mu ponekad ubacim neki koktelčić u kavu koju bi nosio sa sobom u termosici kad bi krenuo na noćno ribarenje. U početku sam to radio jer ga nisam htio gledati kako izigrava frajera i trpi bolove, a poslije jer mi je postao nekako bliži, draži, napokon se i on malo otkočio. A i htio sam da budemo, kako se to već kaže, na istoj valnoj duljini, bar jednom u životu. Crnac je odmah sve skonto, malo je nešto pizdio na početku, ali ‘ta će on?, što bi rekli u Mostaru. Nije ni njegovo maslo za ramazana.

Evo ga… Crnac izlazi iz svoje kolibe na splavu, navlači majicu preko mišićavog torza išaranog  tetovažama i ožiljcima od boca, noževa i metaka iz posljednjeg rata.

-Još nije došo? – pita pomalo nezadovoljno. -Treba mi čamac.

-Sad?

-Jä, sad.

-Šta će ti sad čamac?

-Imam nešto za odradit.

-Otkud sad?

-Sad mi treba, a odradiću poslije.

-Sad će.

-Opet si se puko… pa ti nisi normalan…

Uvijek mi tako kvari jutra.

-Nisam. Nisam još.

-Ma idite u pičku materinu i ti i Matori, treba mi čamac – kaže oblačeći “japanke” i krene preko daske koja povezivala njegov splav s obalom.

-Sa’ će – dovikujem za njim.

Crnac se penje uz nasip prema šatoru. Tu smo napravili mali logor, stol, stolice, ognjište. Odnekud se pojavio i njegov pas, kojeg on zove Pujdo. Velika, naizgled neprijatna, džukela od koje su svi zazirali, iako nije bio opasan. Mješavina rotvajlera, njemačkog ovčara i avlijanera, pretpostavljam.

Miss Misery na otoku Sucu

0.

„Bilo je to u ono vrijeme kad me je Gospod iskušavao, i kad sam ja, ljudski mrav, iskušavao njega, posumnjavši u Božje postojanje, da bi mi se onda Gospod ukazao u svoj Njegovoj veličini.“ – piše u Pamćenjima jednog pustinjaka.

Volio bih da je ta misao izvorno moja i da mi se Gospod zbilja ukazao u svoj svojoj veličini. Osim toga, moja sumnja je bila upravo suprotna, ponekad mi je padalo na pamet da Bog uistinu postoji i sve vidi i onda bi me hvatala panika, pokušavao bih dokučiti zbog čega sve sam zaslužio njegovu kaznu. Bilo je toga dosta. Branio sam se jednom jedinom rečenicom: Nisam nikog ubio, nisam nikog silovao. Ali to me ne bi smirilo, jer sam mogao učiniti nešto od toga dvoga, a da se niti ne sjećam. Pa sam se zatim išao sjećati, ali baš svega, ispočetka do kraja, a onda i kopati po podsvijesti, što nije donosilo ničeg utješnog. Nisam spoznaoni Boga, ni vraga.

1.

Tog dana, početkom travnja, dobio sam poruku na smartphoneu kojeg sam napokon morao nabaviti. Jer „moram se digitilizirati“ rekla mi je moja djevojka, Nela, kada mi ga je bila donijela prošlog tjedna prilikom popodnevnog posjeta od 15 do 17 sati.

U poruci je pisalo mogu li potvrditi svoj boravak na otoku Susku od 15. travnja do 15. svibnja, kao što je uostalom i bilo dogovoreno još prošle godine. Bilo je nemoguće napisati SMS na tom mom smartphoneu. Prsti su mi bili predebeli, a slova na ekranu premala. Trebalo mi je pola sata da odgovorim: Zar je to ove godine? Jer ja sam mislio da je to tek 2020. I znao sam da će moj odgovor zvučati kao da sam pao s Marsa. Kao da sam zbilja lud.

Iskreno govoreći u tom trenutku sam zbilja bio u ludnici, ali to ne znači da sam lud. I što uopće znači biti „lud“? To da si zaboravio da za tjedan dana trebaš ići na rezidenciju za pisce mjesec dana na otok Susak? Da si malo pobrkao godine?

U to stiže novi SMS u kojem piše kako je to upravo za tjedan dana i da moram potvrditi ili otkazati u roku dva-tri dana. Uspio sam što je brže moguće odgovoriti da dolazim. Jednom riječju uz dva tipfelera.

Otok Susak. Mjesec dana. Još ti i plate. Iz perspektive prisilno zatvorenog čovjeka koji gleda van kroz rešetke na prozoru i vidi kako proljetno sunce pada na zelenilo i behar i ljude koji leže na travi i puše i pričaju besmislice ili samo leže zatvorenih očiju i uživaju na suncu, mjesec dana na Jadranu, sunce, more, sloboda, bez rešetaka, bez doktora – sve to, dakle, – činilo se neopisivim, nemogućim, dao bih sve da me puste. Obećat ću im da ću se vratiti. Vratit ću se kurac. Susak ili ne, želio sam samo izaći. Želio sam gledati na svijet kroz prozor na kojem nije bilo rešetki.

Osim toga, i ovdje su me, kao i Oslu, pratili. Razni ljudi, ja sam ih lako prepoznavao po nekim sitnim detaljima koji bi ih odavali. Odnosno oni su možda i htjeli da ja znam kako su uvijek tu uz mene. Ponekad sam mislio da mi žele pomoći, a ponekad da me žele izluditi. Svi su bili u tome. Čak i moja stara. Ali nisam više ništa nikome govorio o tome. Koji je smisao ako su svi u tome i kad ih pitaš oni se smiju i govore: Zašto bi te netko pratio? Ili kako bi to rekao moj frend Čombe: Tko te prati?! Tko si tu ljudi? Volonteri ili koji kurac? – pa se uzeo smijati.

Da, kako mi to nije palo na pamet? Volonteri. Ali zašto? Jer nisu normalni. Jer su volonteri.

Ponekad sam se ozbiljno pitao što bi bilo gore: to da sam uistinu lud i paranoičan ili da je sve to što sam mislio da me prate tipa: CIA, MOSAD, norveški PST, ili možda volonteri Vojske spasa, zapravo istina? Dešavaju se ljudima čudne stvari. I da se to uistinu dešava tko bi mi vjerovao? Zato sam šutio. Ali sam ih prepoznavao. Bilo ih je čak i u ludnici. I moja doktorica je jedna od njih.

2.

– Kako to mislite otpust na mjesec dana? Otok Susak? – pa se nasmijala kao da je čula vic godine. – Pa tek ste tu četiri tjedna, treba vremena da terapija proradi, dajte si šansu.

Odgovorio sam da je to poslovno. Nisam ništa radio već nekoliko mjeseci, nemam stalni posao pa da dobivam novac za bolovanje, nemam nikakvih prihoda, a ovo je prilika koju ne mogu propustiti. Osim toga obećavam da ću redovito uzimati terapiju kao i tu. Ona me je gledala nekim čudnim pogledom i tad mi je bilo jasno da je to već sve unaprijed smišljeno i dogovoreno. To da me se pusti na mjesec dana.

I tako sam napustio bolnicu Sveti Ivan. Ja je nazivam ludnicom čisto da iritiram moju staru koja ne može podnijeti da sam završio u ludari, nego to naziva – bolnicom. Bio sam ja i u bolnici. A bio sam i u ludnici. Razlika ima, istina, ali jedno je zajedničko: ne želiš se tu zadržavati, želiš izaći. Makar i s nogama naprijed.

3.

Moj frend i cimer, Čombe, me došao pokupiti i odmah izjavio kako ide i on sa mnom. Na jedno pet- šest dana. Već je bio on na Susku, super je tamo. Samo da nazove firmu da kaže da će uzeti onih tjedan dana što mu je ostalo od godišnjeg. I stvarno, zove firmu i to im govori. Ja ga gledam sumnjičavo. I on je s njima, znam to odavno. Mislim s ovima koji me prate. Možda ne baš s njima, ali im pomaže. Mislim da i meni želi pomoći. Ali zašto mi to nitko ne kaže? Zašto ne kaže: Idem s tobom jer si malo lud i ne možeš sam do Suska, ja ću ti pomoći da se smjestiš. A ja se baš radovao kako ću malo biti sam. U ludari, pardon, „bolnici“ nikad nisi sam.

Zaboravio sam napomenuti da sam se za mjesec dana u „bolnici“ udebljao dvadeset kila i pustio bradu jer nam nisu dopuštali da se brijemo žiletima. Kada bih se pogledao u ogledalo vidio sam nekog drugog čovjeka, debelog bradonju praznog pogleda. Osjećao sam ne samo zarobljenim u toj zgradi s rešetkama na prozorima nego kao da mi je netko umjesto luđačke košulje navukao tuđe tijelo, tuđe lice, tuđi pogled, tuđe misli. Još je uvijek negdje duboko sakriven ispod svih tih slojeva postojao neki ja, ali bio je jako slab, umoran i želio je umrijeti. Nestati.

4.

Sljedećeg dana Čombe i ja odlazimo u Rijeku. Tamo se trebam naći s organizatorima kako bi sve utanačili oko mog boravka na otoku, potpisali neke ugovore, zatim prenoćiti tu jednu noć i narednog dana uzeti katamaran za Susak, na kojem nikad nisam bio i o kojem još uvijek ništa nisam znao niti me interesiralo. Jedino što je bilo bitno je da sam slobodan šetao po riječkom osunčanom korzu.

Te večeri odlazim posjetiti jednu prijateljicu koja je dobila rak i po svemu sudeći to ne ide na dobro. Kod nje srećem i svoju posljednju bivšu zakonitu ženu koja je došla kod nje čak iz Norveške, ne bi li joj ikako pomogla. Ima i svoju jednogodišnju bebu sa sobom.

Prijateljica koja je bolovala od raka previjala se od bolova. Pušila je cigarete, ali nije htjela uzeti morfij. Imala je punu zdjelu raznih opijatskih, odnosno morfijskih derivata. Nisam im vjerovao. Nisam vjerovao da Ljubica ima rak niti da ima tako jake bolove i još ih trpi, a na stolu zdjela puna morfija. Pričali smo, ali ja sam samo gledao u tu zdjelu. Uzeo bih morfija pa makar umro. Ne baš odmah da umrem. Pustite me jedno tri dana da se rokam morfijem, pa nek umrem. Onda pomislim na kćerku. Zatim shvaćam kako je sve to samo proba. Ok, kažem si, nisi glup, to uopće nije morfij, ona nema rak, tvoja bivša žena je također s njima, došla čak iz Norveške da me provjerava i prati. Rođena je u selu Velika Gata pored Bihaća, selu za koje nikad ranije a ni poslije nisam čuo. Sve do dolaska na Susak. Ali o tome kad dođe na red. Prije nego ću se oprostiti s Ljubicom, ona mi govori: Čuvaj se anđele. I gleda me nekako sažaljivo, kao da sam ja taj koji umire od bolova.

Zizi, moja bivša, na odlasku mi daje malu plastičnu vrećicu s tri sličice LSD-ija. Bez ikakvog razloga, nisam je ni pitao ni ništa. Čudno, ali svejedno sam progutao jednu „sliju“ čim sam izašao iz stana i zatim išao pješke sve od Gornje Vežice do Starog grada gdje sam imao smještaj. Ništa. LSD nije šljakao. Znao sam. Dala mi je lažnjake, sve je bila samo proba. U apartmanu uzimam večernju terapiju antipsihotika i spavam.

5.

Sutradan Čombe i ja se ukrcavamo na katamaran u tri popodne, zato jer je bila nedjelja, inače ide u dva i pol. Treba mu tri i pol sata do Suska. Na katamaranu dosadno. Pijemo pive i Čombe mi priča o Susku kao da se pripremao za ispit pa sad odgovara. Priča kako je cijeli otok od pijeska iz rijeke Po koji se milijunima godina baš tu iz nekog razloga natalažio toliko da je nastao cijeli otok. Mali doduše, samo s jednim seocetom koje je podijeljeno na „gornje“ i „donje“ i da su svi stanovnici uglavnom emigrirali u Ameriku ili gdje već i da van sezone nema skoro nikoga. A ljeti, šatro, otok oživi, dođu ljudi iz svih tih amerika, već treća, četvrta generacija, ne znaju ni hrvatski, a i ako znaju pričaju otočkim- susačkim dijalektom koji se razlikuje od svih stalih dijalekata obližnjih otoka i ne možeš ih razumit ni kurca. Tako kaže Čombe. A ja njemu pokažem dva preostala tripa i pitam ga hoće li uzet.

– Ajmo uzet svaki po pola. Nisu jaki, probao sinoć.
– Ti nisi normalan- kaže Čombe – otkud ti to? Aj daj pola.

Uzmemo svaki po pola. On ode da nam kupi dvije pive. Piva mi također ne radi. Mogu ih popit deset – niš ne šljaka. Samo mi se piša. Ostao još jedan trip u vrećici. Progutam i njega prije nego se Čombe vrati s pivama.

Kaže mi kako na otoku nema niti jednog jedinog drveta, samo neka trska. Ali ipak je bilo, vidio sam svojim očima dva stabla. Ali istina, nije bilo puno drveća. Pijesak je bio po svuda.

Čombe kaže kako već osjeća trip i smije se i nastavlja mi pričati o Susku i što je sve bilo kad je tamo bio prvi put i priča kako ćemo pecat i skupljat šparoge, sad je vrijeme za to. Ja se trudim da osjetim te tripove koje sam uzeo, da su pravi do sada bih poludio. Ili sam već bio lud, ili su tripovi lažnjaci i Čombe me folira. Ili na mene više ništa ne djeluje. Ta me misao zaprepastila. Nikad više neću moći odmoriti mozak ni na jednoj drogi. Ni na alkoholu. Čak je i hrana izgubila svaki okus. Čombe sav ozaren priča li ga priča. Dobro glumata, svaka mu čast. Govori mi kako nikome nikad ne smijem reći za te tripove. I naređuje da bacim taj posljednji. Kažem mu da sam ga već pojeo.

– O jebem ti sve da ti jebem, pa ti nisi normalan, šta ćeš sad kad te to zašljaka tu na katamaranu?!

– Daj se smiri, ne šljakaju. Nisu to upće triipovi. I prestani glumatat, nije ni tebi ništa. Znam da me pratite, sve u redu.

On se uzme smijati kao da je stvarno na tripu.

6.

Napokon stižemo, na tripu ili ne, evo nas na Susku. Nalazimo se s dvije gospođe koje nas odvode do tog apartmana gdje trebam provest mjesec dana. S nama gospođe pričaju hrvatski, a međusobno se dobacuju dijalektom kojeg stvarno kurca ne razumiješ. Kad smo ostali sami u apartmanu, Čombe kaže kako mu je dnevni mračan i kako je cijeli otok pa tako i naš apartman pun vlage. Hoću li moći provest tu mjesec dana ili da odmah pitamo neki drugi apartman, gdje je malo svjetlije i gdje nema vlage. Meni se živo jebalo za takve stvari pa sam ostao tu gdje sam.

Već se smrkavalo kad smo otišli na plažu. Pješčanu, naravno.

Čombe mi kaže: E aj skini tenisice i čarape pa prošetaj malo po plaži. Da osjetiš…

Hodao sam bos po plaži i uistinu bilo je lijepo osjetiti mekani, još uvijek topli pijesak. Zatim sam gacao po plićaku od jednog kraja plaže do drugog, a ima tu nekoliko stotina metara. Bila je oseka, pješčana površina plaže bila je veličine dva nogometna stadiona. Na plaži je bilo svega i svačega, od dječijih igrački, kantica i lopatica, do nekih gumenih cijevi i gomile drvenih štapova, grana, čitavih stabala koje je more izbacilo van. Najprije sam pokupio sve igračke i stavio ih na jedno mjesto. Uzeo sam plastičnu cijev i s oba kraja zabio je u pijesak tako da je izgledalo kao luk neke kapije. Onda sam uzeo skupljati smeće. To ću raditi svaki dan – rekao sam sebi. Skupljat ću smeće i drveće po plaži. Ali naravno da nisam.

Dok ja to sve radim Čombe sjedi u birtiji na rubu plaže i smije se. Konobarica me također neko vrijeme promatra i pita se, vjerojatno, koji mi je kurac.

Ja im prilazim naručujem pivo i kažem konobarici kako sam malo pospremio plažu. Čombe se smije. Kao da je na tripu. Meni ništa. Pijem pivo koje ima okus destilirane vode.

Tada primjetim da je čitavo pročelje birtije oslikano. I da izgleda u dlaku isto kao naslovnica jednog mog romana koji je nedavno izašao u Sloveniji, na slovenskom. Preko cijelog zida je plavetnilo koje je predstvalja more (ili u slučaju mog romana – rijeku), a po tom plavetnilu lebde ribe, a nad njima je neka barka i neki lik koji izvlači mrežu, iznad je malo svjetlije plavetnilo koje predstavlja nebo i na vrhu je sunce koje sve to obasajva. Pomislim na prevoditelja koji je preveo roman na slovenski. Nije valjda i on s njima? Razmišljam da to kažem Čombetu, ali on je na nekom drugom programu, pa šutim.

6.

Sljedećih par dana obilazimo čitav otok uzduž i poprijeko. Vidio sam sve što se moglo vidjeti. Čombe navaljuje da idemo brati šparoge. Jebale ga šparoge. Stvarno nisam kužio tu opsesiju šparogama i nigdje je niti nema u tolikoj mjeri osim u Rijeci i okolici. Kad krenu šparoge i staro i mlado, i pametno i ludo se počne zavlačit po žbunju i trnju i brat šparoge. Dok mi je po stoti put govorio da se moram maknut sa staze kako bih našao šparoge i otišao u žbunje gušće od šume u kojoj je stotinu godina spavala Trnoružica, ja sam se spustio do neke uvale i odlučio okupati u moru. More je još uvijek bilo hladno oko šesnaest stupnjeva, saznao sam poslije od Čombeta. Mislio sam ako me već ni trip ne radi, možda će me hladno more malo puknuti adrenalinom. Dok silazim do uvale vidim crnu zmiju. Blavor. Bit će. Blavor nije zmija, kažu, nego gušter bez nogu. To je kao da kažeš da je gušter zmija s nogama. Skidam se gol, stomak mi je kao mješina, imam bar sto i dvadeset kila, nisam se još navikao na to. Bacam se u more, vrištim od šoka, plivam, ronim izađem van na stijenu. Urličem pa se zatim opet bacam u more. Ovaj put i nije tako hladno tako da ostajem malo dulje, plivam, ronim. Dok sam izlazio nabodem se na ježa, ali imam i većih briga. Možda je i jež s njima? Sjedim na suncu i vadim bodlje iz stopala. Znam da me sad Čombe traži gore po vrhu toka gdje smo skupljali šparoge i da se brine i da me odozgo nikako ne može vidjeti, a ja se mislim ko ga jebe, nek se brine, jebale ga šparoge. Da ga jebale. Lupio me malo neki adrenalin. I drago mi da sam napokon i ja učinio nešto na svoju ruku, a ne samo da slušam i radim što mi drugi kažu. Okupao sam se u moru, hvalit ću se poslije danima.

7.

Jednog od narednh dana ne mogu više izdržati Čombetovo prisusutvo i odem sam lutati po otoku. Bilo je tu mnoštvo staza koje su se probijale kroz gustiš od trstike i kupina. Ili možda malina. Na znam ni koja je razlika. Na vrhu otoka ima dosta vinograda. Uđem u jedan i legnem na pokošenu travu i tako uživam na suncu. Zatim, ne znajući valjda što da radim od sebe, padne mi na pamet kako nisam drkao ima već dva-tri mjeseca. Nije to normalno. I uzmem drkat usred vinograda na vrh Suska. Ali ne ide. Uzeli su mi i to zadovoljstvo. Kao panj sam. Ništa ne osjećam. I prestanem s tom rabotom, kad, nije prošlo ni deset sekundi u vinograd najprije utrčava pas a za njim neki mldić na biciklu. Pozdraviše i prođoše.

– U, jebote, pomislio sam – tko li je njega poslao? Zatim pratim stazu koja ide po vrhu otoka sve do krajnje istočne obale gdje se nalazi jedna crkvica. Tu sjednem i gledam i opet ne znam što bih od sebe i opet pokušavam drkat, a u glavi mi prolazi, ako sad nekog pošalju i taj me vidi, s pravom će pomisliti kako nisam normalan. Pa sam odustao. Možda ima Boga, nedobog, pa što bi rekao da drkam kraj božje kuće. Kao da sam ja kriv što nisam proveo sam niti pet minuta zadnjih nekoliko mjeseci. I što mi ništa ne radi. Ni droga, ni seks ni drkanje, ni piva ni hrana. Čemu živjeti? Brati šparoge?

8.

Dan-dva prije nego će otići i ostaviti me napokon samog, Čombe kaže kako je sreo nekog lika koji ima trave, ima njegov broj. Nalazimo se s njime, pušimo džoint na plaži i pričamo. Džoint kao da me malo radi. Gledam u tog lika, pitam se da li je i on s njima, da li je trava neki lažnjak. Tip ima i hašiša. Pomirišem – stvarno haš. Pušimo i to i pričamo. Taj tip priča o sebi i sve mu isto dešavalo kao i meni. Ženidbe, razvodi, dvoje djece. I onda još kaže da je podrijetlom Bosanac. Stari mu iz Velike Gate, tog sela za kojeg nikad nisam niti bi čuo da se tamo nije rodila Zizi moja posljednja bivša žena koju sam nakon dugo vremena sreo i koja mi je iz čista mira dala one tripove. Samo sam se digao i otišao bez riječi. Na stranu to što me prate i daju mi lažne tripove, lažnu travu, čak nekako i lažnu pivu, ali zašto me još i zajebavaju. Ako žele da prestanem piti i drogirat se, zašto mi to ne kažu? Ako sam pak zbilja lud, nije bitno, recite mi to. Kažu da luđaci ne znaju da su ludi, zato i jesu ludi, ali to nije točno. Po tome bi svi mogli biti ludi, osim onih u ludnici. Vjerujte mi na riječ, kad si u ludari, jasno ti je da nešto nije u redu, samo što nikako da provališ što.

9.

Nakon tjedan dana Čombe odlazi i ja ostajem sam. Izdržao sam nekako jedan dan. Čitav dan sam slušao Elliot Smitha i njegovu „Miss Misery“ u svim mogućim verzijama. Najtužnija mi je ona njegova izvedba uživo na dodjeli Oscara, kad je, uostalom, i sama ta pjesma bila nominirana za najbolji filmski song. Naravno da takva pjesma nije mogla dobiti Oscara, no nije ni bitno. Elliot Smith je nekoliko godina nakon toga počinio samoubojstvo. Nožem u srce. Takve su bile i njegove pjesme, takva je i Miss Misery. Drito u srce.

Kada bih pogledao kroz prozor na usku uličicu, nikad ne bih vidio nikoga. Čim bih izašao, netko bi se pojavio, najčešće prošao pored mene i pozdravio, a ja sam se pitao kako je znao da ću baš sada izaći. Najgore od svega je bilo to što nisam mogao čitati. Ništa. Ni novine ni knjige koje sam uzeo sa sobom. I to uživanje su mi uzeli. Pisati nisam ni pomišljao. Rekao sam već. Bio sam poput panja. Neosjetljiv, bezvoljan, prazan. Drugog dana sam se ukrcao na katamaran i pobjegao sa Suska. Otišao sam u Ljubljanu posjetiti kćer i ostao čitavih deset dana. Njena majka je također bila s njima, ali ipak je bila drugačija. Pričala je sa mnom otvoreno i čak mi vjerovala kako me netko zbog nečega prati. A možda je to rekla samo da me smiri. U jednom trenu sam pomislio kako je i moja petogodišnja kćerka s njima. S kime? Pa s njima, ne znam kako da ih nazovem. Volonterima koji me prate.

U Ljubljani si kupim malo kokaina, čisto da vidim jesu li mi oduzeli baš sve. Povučem jednu crtu i odjednom sve mi se razbistri. Shvaćam odjednom kako me nitko ne prati, znam zašto sam i kako malo „pukao“, sve će biti u redu, samo sam malo posrnuo, živio prebrzo i nezdravo, sad samo plaćam račun za sve te godine jurnjave. No, čim djelovanje kokaina pusti, a to je za pola sata, opet sam paranoični panj. Zato sam bio puna tri dana na koksu, ali onda sam morao stati. Nisam imao ni love, a nije baš ni neko rješenje biti na koksu samo da bih bio normalan. Ali bio sam sretan jer je bar nešto napokon radilo, nešto mi je uspjelo malo olakšati život bar za nekoliko sati.

10.

Odlučio sam se ponovo vratiti na Susak i pokušati ponovo čitati i možda čak i pisati. Mislio sam kako me sada nitko više neće pratiti, možda mi je taj kokain ipak malo probistrio mozak. Kada sam stigao na otok u birtiji na plaži čije je pročelje izgledalo kao naslovnica mog romana izdatog u Sloveniji bila je svadba. Prase na stolu, boce vina ih okružuju, jedan lik maše zastavom, njih desetak se zagrlilo i pjevaju zajedno prateći glazbu iz velikih zvučnika: Zavela me Ana, ko marihuana, zavela me Ana, ko marihuana…

Kupio sam tri piva u birtiji i otišao ih popiti kući. Nisam mogao tu sjediti i gledati ih kako oznojeni plešu i pjevaju. Ne podnosim svadbe. Popio sam ta tri piva, poslušao Miss Misery jedno dvadeset puta, nagutao se tableta i spavao tri dana.

Kad sam se probudio otišao sam se ponovo kupati na isto mjesto kao i prošli put. Dok sam se sušio razmišljao sam o svemu pomalo. O tome kako možda stvarno Bog postoji. Bilo je trenutaka kad sam krizirao u ludari, sav u znoju od apstinencija, i kršio prste ponavljajući: O Bože koji jesi na nebesi sveti se ime tvoje i budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Pa zatim: Alahuekber, bismila irahman irahim. To je sve što sam znao od molitvi, pa sam ih ponavljao. Nemam pojma je li što pomoglo, ali nije bilo ničeg drugog za što bih se uhvatio u tom trenu. Isto kao što nije bilo ničeg drugogo za što bih se uhvatio tamo kod one crkvice nego za kurac. O Bože, pomislim i skoro se nasmijem.

Odjenem se i popnem gore na stazu te krenem prema selu. Tada ugledam kolonu sredovječnih žena. Prva je nosila debelu svijeću, druga sliku Majke božje zajedno s malim Isusom. Prva bi redala riječi molitve, a ove iza nje bi ponovile zadnjih nekoliko riječi. Malo je reći da sam se izbezumio od straha. Tko je njih poslao, jebote?! Ko iz filmova strave i užasa. Dok sam prolazio pored njih, bilo ih je ne više od desetak žena, sve su zurile u moje oči. Ja sam stao sa strane staze da ih propustim, nisam znao da li treba da ih pozdravim ili da se prekrižim. Jesu li i one s njima? Volonterima, kako bi rekao Čombe. Možda mi Bog želi dokazati da postoji, pomislio sam dok sam silazio prema selu. Mogao je naći bolji način od tih baba što sa svijećom hodaju i recitiraju po stazama na vrhu otoka Suska.

11.

Još sam nekoliko dana izdržao, uglavnom spavajući na tabletama po čitav dan i slušao Elloita Smitha i njegovu Miss Misery. Onda sam jednog dana uzeo katamaran do Rijeke. Zatim autobus do Zagreba. Otišao natrag do „bolnice“ i zamolio da me prime natrag.

– Već ste se vratili? Kako vam je bilo na tom Susku? – pitala me doktorica sa zagonetnim osmijehom na ustima.

Ljeto kratke priče

Kada Zagreb izranja iz sna

U trećem razredu srednje osnovali smo bend, moj u bliskoj budućnosti mrtvi frend i ja. Ošišan sam na „irokezu“, krijesta mi je tek malo manja od Wattiejeve iz Exploiteda. Morao sam je držati uspravnom uz pomoć ljepila. Osim za frizure ljepilo smo koristili i za snifanje koje smo u Rijeci nazivali „kačenjem“. Mogao si birati između piroćanskog Tigra i slovenskog Neostika. „Piroćanac“ je davao ljepše, i ako ništa, miroljubive halucinacije, ali se prodavao samo u jednom dućanu u čitavom gradu, tamo pored Narodnog kazališta Ivana Zajca, a „Slovenac“ te bacao na agresiju. „Kačeći“ Neostik prvi put sam vidio đavla i bio je zelene boje.

1. Maksimir

Moje prvo sjećanje na Zagreb povezano je s nogometom, koji sam igrao loše, a pratio nikako. Bilo neko finale kupa i riječka Armada je organizirala odlazak u Zagreb u pet autobusa, ali i to bî nedovoljno, pa su mnogi na tu tekmu putovali vlakom. I tako smo nas nekoliko prijatelja krenuli jutarnjim vlakom prema belom Zagreb gradu. U vlaku pijemo, snifamo, po Gorskom kotaru urlamo „Fooooorza Fiume“ i „Aaarmada“ kroz prozor, pušimo, mašemo riječkim zastavama i šalovima, ne jebemo živu silu.

U Karlovcu uđe nekoliko momčića s Dinamovim šalovima, ali smo ih izbacili. Ne baš mi, nego ostali, jer bilo je u vlaku još barem pedesetak pripadnika Armade. I to kad je vlak već bio krenuo. Kondukteru pokazujemo kurac umjesto karte. On se pravi blesav i pušta nas na miru. Samo da kažem, meni je uistinu bilo neugodno zbog svog tog divljačkog ponašanja, ali što da se radi, bio mi je to prvi, na sreću, i posljednji put da idem na tekmu s navijačima. Jer nakon par piva postajem najgori, pokazujem golu guzicu na stanici u Jastrebarskom. Onda su negdje u vlak nahrupili drotovi da nam „jebu kevu“, ali smo mi izašli prije nego su nas uspjeli uhvatiti. Onda su i oni izašli te nas uzeli loviti oko stanične zgrade, ali mi smo u zadnji tren ušli u vlak koji je napokon krenuo s desetak golih guzica na prozoru. Nigdje nije pisalo „ne naguzuj se na prozor“, a možda bi trebalo.

Stigli smo oko podneva i poput pravih huligana amatera odlazimo drito na proljećem ukrašen Maksimir. Dan je bio sunčan i lijep, sve u cvatu, krajolik smo jedino kvarili mi, „ljubitelji nogometa“. Pronalazimo neko „kafanče“ u blizini stadiona, sjedimo na terasi, pijemo pivo, siječemo pelinkovcem, pričamo, urlamo, lažemo i hvalimo se jedni drugima. Tekma je počinjala tek kasno popodne, imali smo vremena da se propisno unakazimo prije prvog zvižduka suca. No, malo-pomalo, u tom istom bircu počinju se okupljati i BBB-ovci te činiti isto što i mi. Piti i urlati. Skužili smo da nas je samo petero, dok se njih u pola sata okupilo tridesetak, vjerojatno i više. I da su tetovirani, ćelavi, stariji i zajebaniji. Sakrivamo šalove i zastave po džepovima i gaćama, kao da smo tek tada skontali di smo. Na neprijateljskom teritoriju, u dubokoj pozadini. I da bi mogli pravo najebat ako provale da smo iz Rijeke..

BBB-ovci svako malo pogledavaju u nas. Nisu tu bili ugodni pogledi, to valjda kontate. Zatim k našem stolu dolazi njih desetak i pitaju nas odakle smo. Već smo imali spremljenu priču za to: „Mi smo Torcida iz Karlovca, došli smo onak, da gledamo tekmu i navijamo za Dinamo. Rijeku baš ono mrzimo.“ Priča šuplja ko cigansko rešeto.

Frajer nam ne vjeruje i pita nas osobne. Mi se zgledamo, kao šta sad u pizdu materinu, kakve osobne, no jedan iz naše ekipe, jedini zapravo istinski navijač s iskustvom koji nas je i nagovorio na izlet u Zagreb, kaže da ih nemamo, što će nam koji kurac, da nas drotovi jebu? Osim toga maloljetni smo. I da šta on sad izigrava nekog drota, legitimira, olfo. Nisu nam povjerovali, naravno, ili možda nisu htjeli da ih se uspoređuje s jugoslavenskom narodnom milicijom čija se osnovna operativna metoda može najkraće opisati rečenicom: „Halo, momak, može malo osobna?“

Kako god, ovi su se vratili svojoj ekipi na drugi kraj terase upozoravajući nas da su nas zapamtili i da ako nas slučajno vide među onim riječkim pičkama, ima da nas zgaze. A njih će ionako sve zgazit. Hoćete kurac, kaže netko od nas tako tiho da sam to možda i izmislio. No, nakon nekoliko piva i pelinkovaca koje smo nakon tog bliskog susreta s Purgerima zbilja trebali da potisnemo strah, taj isti frend pivsko-poetskog nadimka: Čep, počne govoriti sebi i nama kako smo prave pičke: „Mona, ko im jebe mater!“

On neće da se skriva ko neka pantagana, kaže, vadi zastavu naguranu u hlače, širi je objema rukama prema njima, popne se na stol i urla: „Foooorza Fiume!“ Ovi samo odložiše krigle i boce na stol i krenuše polako, s guštom, merakom, dugo odlaganim ćeifom prema nama. Mi, pak, poskakasmo ko skočimiševi u panici i počinjemo bezglavo trčati ni sami ne znajući kamo.

Čep je ubrzo izbio na početak našeg „zbjega“, dok smo Igi i ja počeli zaostajati. Ja se osvrćem svako malo nadajući se valjda da će ovi nakon nekoliko stotina metara odustati, ali vraga, trčali su za nama ko munjeni. Čitava horda, takoreći, njih tridesetak, prijeteći su vikali za nama psovke, možete već zamisliti kakve. Sličilo to je jednoj od mnogih scena iz filma Ratnici podzemlja koji sam gledao točno petnaest puta.

Igi i ja skrećemo na neku sporednu stazicu i od straha pojačavamo tempo, više se i ne osvrćemo, nego samo trčimo i trčimo, bole nas slezene, dahćemo ko psi, dolazimo do ulica, hvala kurcu, i nekih kuća, trčimo dalje, cik-cak, skrećemo čas lijevo, čas desno, kroz dvorišta, vrtove s beharom, preskačemo ograde i živice, padamo, dižemo se, dolazimo na koncu do nekih garaža ili šupa, drvarnica, vrag će ga znat, i skrivamo se iza njih. Sjedimo leđima naslonjeni na zid, udišemo-izdišemo glasno što od straha što od trčanja, i osluškujemo. U strahu ne samo da su velike oči, nego i uši i pluća, čak ti se i noge produže. Neki tip u Indiji, čitao sam u Politikinom zabavniku, preskočio je provaliju od devet metara, što je tada bio svjetski rekord. Ali za petama mu je bio gladni bengalski tigar. Kada su ga doveli na stadion u Delhi, uspio je skočiti jedva šest metara, što zapravo i nije tako loše, ali nije ni za Olimpijadu. Boga pitaj koliko bi Carl Lewis skočio s tigrom za petama.

Umakli smo BBB-ovcima, ali smo ipak ostali sat vremena iza tih garaža, nikad ne znaš. Poučeni iskustvom odlazimo na stadion pet minuta prije početka utakmice na ulaz gdje su puštali navijače Rijeke koji su netom uz pratnju policije izašli iz autobusa. Pridružujemo im se i srećemo Čepa i ostale koji nam prepričavaju kako su i sami jedva nekako uspjeli umaći „lošim plavim dečkima“.

Na tribinama smo ponovo hrabri i ludi. Svi su bili pijani i nasnifani i nitko nije ni pratio tekmu, već smo samo skakali i vikali što domišljatije uvrede. Ovi su nama vikali: „Smrdite na ribu“, a mi smo uzvraćali kratko i repetativno ubojito: „Pajceki, pajceki, pajceki!“ Ja nisam ni znao što znači „pajcek“, a i jebalo mi se živo. Nemam pojma ni kako je utakmica završila, ali mislim da je Rijeka dobila, jer su Purgeri bili ludi od bijesa. Dok smo napuštali stadion, milicija nas je morala opkoliti kako bi nas zaštitili na putu prema parkiralištu s autobusima. Purgeri su na nas bacali kamenje, upaljače i boce, a murija nas je sve potrpala u autobuse, iako su mnogi od nas pokušali objasniti kako imamo povratne karte za vlak i kako uopće nismo ni došli tim busevima, ali koga je to bilo briga? Tako da su busevi bili pretrpani i morali smo sjediti po trojica-četvorica na sjedalima za dvoje.

Kad smo stigli u Rijeku, autobusi nisu stali na Žabici, nego u dvorište Prve stanice (milicije) odmah pored Pedagoškog fakulteta na kojem ću nekoliko godina poslije studirati književnost. Iz autobusa nas izvlači milicija, jer nitko dobrovoljno nije htio izaći u stražnje dvorište milicijske stanice opkoljeno drotovima od kojih su neki na prsima držali kalašnjikove. Za nekoliko godina i to će postati normalnim, ali tada je to izgledalo prilično zajebano, ako mene pitate.

Razlog za ovakav doček je bio taj da je ekipa koja je putovala u Zagreb autobusima u Severinu na Kupi, gdje se uvijek radila pauza od pola sata, razbila džuboks, ukrala nedopečeno janje s ražnja i pjevala „ustaške“ pjesme koje će također za nekoliko godina postati normala. Mislim da miliciju nije toliko bilo briga za janjetinu koliko za buduće nacionalne hitove.

Uglavnom, ja sam im se učinio zanimljivim, bit će zbog krijeste na glavi, te me odvode zajedno s još nekolicinom Armadinih luđaka i postrojavaju uz zid dvorišta. Jedan milicioner čiji je nadimak bio Parlov, a da nisam znao zašto jer je više sličio mamurnom ličkom međedu nego našem slavnom svjetskom prvaku, bio je u tom trenu glavni dasa u krugu od pola kilometra. Ide on tako od jednog do drugog, nešto ti kaže, nasmije se glasno te raspali šamar tim dlanom ko rudarskom lopatom, spuca nogom u guzicu, to jest daruje ti „vritnjak“, pa onda pesnicom u trbuh i: „Mrš u pičku materinu, jebem ti krvavu nedilju! Da ti jebem!“

Tada sam skonto zašto ga zovu Parlov. Sarkazam blizak istini je stvarnost bliska užasu.

Kad je najzad došao i do mene, pokušao sam mu objasniti da uopće nisam bio u tim busevima kad se išlo u Zagreb.

„Omirisao janje nisam, a kamoli pjevao ustaške pjesme. Ja sam vam, inače, Bosanac“, kažem glupavo i dodvoravajući se kao da je ikom ikada išta pomoglo to što je Bosanac, ali čovjek se u strahu hvata i za najtanju slamčicu. Možda je Parlov i sam Bosanac, nadao sam se. On me odmjerava od glave do pete, ljubazno naređuje da začepim labrnju i da skinem tu kožnu narukvicu sa špicastim željeznim nitnama koja mi je visjela na pojasu. Ja, onako tup i glup od straha i mamurluka, baš kako i dolikuje Bosancu iz viceva, skidam i dajem mu svoj pankerski ukras pitajući se šta će mu sad pa to kurac, mona? A on ti fino uzme tu jebenu narukvicu koju sam dobio od stare na dar iz Trsta, namota je na svoju dlakavu šapu, promatra nekako udivljeno kao da mu se sviđa i pita: „Jes zato išo u Zagreb?“

„Ma neee“, nasmiješim se ja. „To mi je od mame iz Trsta, nema takvih narukvica u Zagrebu. Ja sam vam normalan momak, panker, a ne Armada, stvarno. To mi je ukras, uspomena od stare.“

Tu sam već postao glupi Mujo iz viceva.

On me gleda iznenađeno, misleći valjda da ga zajebavam ili što li već, no brzo se Parlov snašao.

„A ukras… ma nemoj?“ zatim me iz sve snage raspali pesnicom na kojoj su bile nitne s moje narukvice. Doduše u rame, ali tako jako da sam pao na tlo kao pokošen. Isto kao ona scena koju su prikazivali u negdašnjem džinglu za sportski program kad Parlov, pravi, Mate, jednim udarcem, naizgled ne tako jakim, u sljepoočnicu, mlatne tipa, a ovaj pade ko da mu je neko izmakao čitavu Zemlju ispod nogu. Dok sam se pokušavao dignuti, opali me nogom u guzicu i otjera vičući: „Jebo ti Haris Škoro mater! Da ti jebo!“

2. Dubrava

Tamo negdje pred rat, dok sam kao i svake godine ljetovao u Loparu na Rabu kod Igija, frenda iz razreda, upoznao sam jednu djevojku iz Zagreba. Odnosno bila je iz Dubrave i stari joj je bio podrijetlom Bosanac arhaičnog ili bar netipičnog muslimanskog imena. Nikad ni prije nisam čuo da se netko tako zove. I njoj je, tako mi se bar činilo, bilo neugodno kad bi morala reći ime svog oca. Ali dobro, bili smo maltene djeca, sramiš se svake bubuljice, a i bila su takva vremena.

Ispalo je ipak da to nije bila samo ljetna avantura, jer sam počeo odlaziti k njoj u Zagreb i nakon ljeta, i to skoro svakog vikenda. Nisam baš imao love, bio sam student na prvoj godini Pomorskog faksa, rat se poprilično zakuhao pa sam najčešće išao „stopom“, i uvijek nekako stizao. Često i prije nego da sam putovao busom ili vlakom.

Jednom tako, dok sam bio kod nje u posjetu, ručali smo zajedno s njezinim roditeljima koji su bili simpatični i tolerantni. Mislim, dopuštali su da dođem i spavam zajedno s njom u njezinoj sobi. Ne znam za vas, ali meni je to bila premija. Ona je bila tek treći ili možda četvrti razred ekonomske. Jeli smo najprije obaveznu juhu (nedjeljni ručak) i razgovarali o ratu koji je svako malo počinjao i prestajao. Kao rat je, gledaš ga na televiziji, ali živiš kao da nije. Malo se ratovalo, pa su se potpisivala primirja, koja su se kršila i prije nego bi se potpis osušio, pa se onda opet ratovalo i opet potpisivalo. Ja sam čak pomišljao da od rata u Hrvatskoj pobjegnem u Bosnu i da počnem studirati u Sarajevu. „Tek će tamo biti krvi do koljena“, rekao mi je jedan prijatelj, a ja mu odgovorio da nema šanse. Što on zna, nikad nije ni bio u Bosni. Osim jednom, i to sa mnom. Čuj to, rat u Bosni, nema šanse, jarane.

Uglavnom, nemam pojma kako smo došli na tu temu, bit će da su me oni pitali o roditeljima, a ja odgovorio da imam samo baku i djeda, to jest da su mi oni kao roditelji. I onda je njezina mama počela pričati o svojoj mami, baki od moje djevojke, koja živi tu negdje u okolici Karlovca.

„Jesi li mu rekla za baku?“

Ova je samo odmahnula glavom. Nastala je tišina, jeli smo sarme koje su se pušile, i svi smo ih uzeli gnjecati vilicama.

„Šta je s bakom?“ pitao sam, misleći da nije žena, umire ili ima neku nasljednu bolest. Možda je luda, šizofrenija je nasljedna, ali nisam je se bojao. Mislim, ne bih prekinuo s curom samo zato što joj baba ima šizofreniju. Nek ima i sidu, jebe mi se.

„Moja mama je…“ i tada sagnu glavu, primače je k sredinu stola i bez uznemiravanja vlastitih glasnica izgovori: „… Srpkinja. Ali tata mi je Hrvat. Pokoj mu duši“, reče njezina mama nekako oslobođeno, kao da je skinula neki teški teret sa svojih ramena.

„Mislim da bi baku trebali dovesti ovamo, ali ona neće, tvrdoglava. Bojimo se za nju, jer tamo u selu već odavno nije sigurno.“

Kužio sam da nije bilo baš popularno biti Srbin u Hrvatskoj u ta vremena, ali da moraš skrivati da ti je baba (ili mama) Srpkinja, žena koja ima više od osamdeset godina? Ne znam, činilo mi se to ipak pretjeranim. Ali strah i nesigurnost u teškim vremenima nagrizaju, čak i slamaju ljude. Često sam i sam bio takav, zato to znam. Sve što primijetiš na drugima je upravo ono što i sam imaš.

„Pa i meni je jedna baka, od starog, Srpkinja“, kažem ne bih li je tobože utješio. „I to iz Srbije.“ Vidio sam je, doduše, samo jednom. Došla, sredila se, bila baš lijepa i šlank, slikali se ispred katoličke crkve u Brčkom, kupila mi bicikl, žute plastične figurice kauboja i Indijanca i otišla natrag u Srbiju u svoju kućicu pored Drine.

Uzeo sam zalogaj sarme koja je još uvijek bila prevruća pa sam morao užasno glasno srkati i premetati jezikom, da bih je na kraju ipak ispljunuo natrag na tanjur. Bilo mi je malkice neugodno jer su gledali u mene.

„A djed mi je Šiptar“, rekoh da im odvratim pažnju od mog srkanja. „To jest Albanac se kaže, ali on sam za sebe kaže da je Šipac… doduše ponekad kaže i da je Bosanac, tako da vam ne znam baš pravo. Ionako je umro ima već par godina“, kažem i ponovo uzimam sarmu u usta. Ovaj put je taman. Jedino što sam već bio spalio jezik tako da sada više nisam uopće osjećao okus.

3. Zagorje

S Plesa sam trećeg kolovoza devedeset treće odletio u Norvešku vjerujući kako ću se vratiti najkasnije do Nove godine. I tako i bi. Samo sam falio pet-šest godina. I taj povratak možda nije zapravo ni bio povratak, nego prije odlazak iz Osla. Tako vam je to do dana današnjeg, odlazim u Oslo i dolazim iz Osla u Zagreb, a da ne znam što je povratak, a što odlazak, kamo odlazim, a kamo dolazim, gdje sam gost, a gdje stranac. Doma nisam bio nigdje, toliko sam uspio i sam skontat.

Sletio sam na Pleso tog studenog ili možda prosinca, ne sjećam se više točno, ali bila je zima, a nije bilo snijega, i bilo je uistinu prije Nove godine. Tamo me je kao i mnogo puta do tada dočekao moj frend Čombe. Dok smo se vozili prema gradu, on mi ispriča kako mora na jedan zadatak u Zagorje napraviti nekoliko fotografija s jednog političkog skupa pa je poslije slobodan. Pita me želim li da ga pričekam negdje ili da idem s njim praviti mu društvo. Kada sam mu rekao da ću rado s njim, on mi objašnjava da zapravo idemo u Veliko Trgovišće do kuće nedavno preminulog Franje Tuđmana. Tamo će se otkriti njegova bista te će se okupiti sva državna elita, a on to treba fotografirati. Počelo me čak i zanimati. Kad smo stigli, tamo je već bilo okupljeno nekoliko hiljada ljudi sa zastavama, vikali su populističke slogane, skandirali pokojnikovo ime i naguravali se oko njegove rodne hiže.

Moj prijatelj ide naprijed, probija se kroz gomilu, a ja za njim nosim njegovu veliku fotoreportersku torbu, tobože i ja na zadatku. Probili smo se do same biste, tu je gomila fotoreportera, snimatelja s televizije, bista još prekrivena bordo tkaninom i nekoliko mikrofona koji su čekali govornike. A oni se ubrzo i pojaviše, gomila ljudi se razmicala, aplaudirala im, dovikivala i ja se htjedoh ukloniti, ali nisam imao kamo. Iza mene je bio zid kuće, sa strana gomila ljudi, a ispred bista opkoljena već spomenutim mikrofonima. Ljudi na koje se čekalo bili su Ankica i Miroslav Tuđman, Andrija Hebrang, Ivić Pašalić, Ljerka Mintas-Hodak i Miroslav Ćiro Blažević. Možda je bio još netko od tadašnjih hadezeovskih teškaša, ali se ne sjećam sad baš svih.

Uglavnom, oni se poredaše baš ispred mene tako da su sve kamere koje su ih snimale uhvatile i moju unezvijerenu njušku. Oni već spomenuti hadezeovci su se namještali, pravili ozbiljne i svečane izraze lica, a ja sam s crnom vunenom kapom na glavi zbunjenim pogledom tražio kuda uteći. Izgledao sam kao lopov kad ga uhvate na djelu, a da toga nisu ni svjesni. Nitko me nije pitao tko sam ili što radim tu, možda su mislili da pripadam osiguranju ili što li već? Svečanost je, bogami, potrajala, bista se otkrila, govornici su se smjenjivali i pričali velike i šuplje priče o pokojniku, gomila je aplaudirala, uzvikivala njegovo ime, fotoreporteri su škljocali, svi su radili ono što se od njih očekuje, jedino ja nisam znao kakva mi je tu uloga i to se na fotografijama koje mi je prijatelj poslije pokazivao lijepo moglo vidjeti. Te su me večeri poslije televizijskog dnevnika zvali mnogi prijatelji i pitali otkud ja na otkrivanju Tuđmanovog spomenika i ne čekajući odgovora počeli bi se smijati i sprdati me, a meni se nije dalo objašnjavati pa bih im se i ja pridruživao. Što drugo?

Druga zagorska zgoda desila se par godina poslije, u susjednom selu, takoreći.

Bio je Dan ustanka (partizanskog) u Hrvatskoj i nas četvero, moja tadašnja djevojka iz Zagreba, ja i još jedan par koji su bili njezini prijatelji, krenuli smo u Kumrovec, mjesto gdje je rođen Josip Broz Tito. U Kumrovcu nije bilo ni žive duše tako da smo na miru mogli obići selo čiji je dobar dio pretvoren u etnološki muzej. Preko puta Titove kuće ima birtija „Kod starog“ gdje smo se najeli štrukli i dobro ih zalili kiselim zagorskim vinom.

Zatim odlazimo do kuće gdje je Tito rođen, prije nego ćemo ući napušavamo se dobrog hašiša, razgledamo hižu, čitamo knjigu dojmova i smijemo se patetičnim rečenicama te i sami dopisujemo šaljive dosjetke. Moja djevojka i ja odlazimo do bračnog kreveta, počinjemo se šaliti o tome kako je Tito možda baš u tom krevetu bio „napravljen“ i kako bi možda i mi tu trebali voditi ljubav, tko zna, možda bi nam dijete bilo novi Tito, zezamo se, počinjemo ljubiti i milovati i tko zna šta bi se zbilo da u tom trenutku u kuću nije ušlo dvoje postarijih ljudi, ona i on. Bilo im je drago da vide još nekoga na današnji dan, pozdravili su nas sa: „Smrt fašizmu, omladino!“ Mi se nismo odmah snašli onako napaljeni i napušeni, a i nismo bili neka omladina, ako ćemo pravo. Počeli smo se smijuljiti i trebalo nam je vremena da uzvratimo sa: „Sloboda narodu!“ Malo smo popričali s njima te saznali kako su se sreli u partizanima i kako su od tada zajedno i kako je većina njihovih drugova već odavno pod zemljicom črnom i kako je sramota što na današnji dan nema nikog u Titovoj rodnoj kući.

„Pa evo nas, šta nam fali!“ morala je ova moja odbrusiti. Bila je prilično svadljiva tih dana.

Poslije smo se okupali u rječici Sutli koja je granica sa Slovenijom, a tada i s Europskom unijom. Uspio sam preroniti čitavu Sutlu pa smo se sprdali kako sam ispod vode uspio ući u Europu.

Zatim smo na povratku stali u jednom slatkom restorančiću koji se zvao „Stari mlin“ ili tako nešto, pojeli puricu s mlincima te i njih kao i štrukle „Kod starog“ zalili zagorskim vinom. Predvečer smo se vratili u Zagreb i otišli svako svome domu. Moja djevojka i ja smo se ispružili na sofi i gledali televiziju na kojoj su, posebno valjda zbog tog svečanog dana, pustili partizanski film Bitka na Neretvi.

Dok sam pratio kako Yul Brynner u zrak diže most u Jablanici, ona se lagano nabijala na mene. Voljeli smo se po posljednji put, a ja sam gledao partizanski film. Sljedećeg dana sam letio natrag u Oslo, a ona me nije ispratila ni do Plesa.

Letio sam na sjever i u oblacima razmišljao o partizanima koji su preko noći napravili taj novi most, prešli ga i zajebali Nijemce. Spasili su tako i svoje ranjenike. Ali most između mene i moje zagrebačke drage se više nije mogao napraviti, niti se naša ranjena ljubav mogla spasiti.

Ostade samo ova kratka pripovijest da poput nekog spomenika svjedoči o tuzi za izgubljenim vremenima.

The following two tabs change content below.

Danijel Neskovic

Sembersko dijete, bečki student, spas iz ralja kapitalizma pronalazi u utješnoj zabludi da poziv pisca kojem teži nije prevaziđen. Stil gonzo novinarstva nalazi se na granici novinarstva i književnosti, stvarnosti i fikcije, u kojem novinar uključuje sebe u događaje i tako postaje glavni junak priče.

Latest posts by Danijel Neskovic (see all)

Facebook Comments

Danijel Neskovic

Sembersko dijete, bečki student, spas iz ralja kapitalizma pronalazi u utješnoj zabludi da poziv pisca kojem teži nije prevaziđen. Stil gonzo novinarstva nalazi se na granici novinarstva i književnosti, stvarnosti i fikcije, u kojem novinar uključuje sebe u događaje i tako postaje glavni junak priče.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *