Viva Sexico (Nenad Veličković, odlomci)
(Odlomci iz knjige Viva Sexico Nedana Veličkovića.)
Čovjek je stvorio Boga, a ne obratno. Stvorio ga je na svoju sliku i priliku, prema svojim željama i potrebama. Bog, dakle, postoji, ali ima bezbroj imena i oblika, i može biti žena, crnac, dijete… Nekada je velik poput neba ispunjenog zvijezdama, a nekad ne veći od nule na krupnoj novčanici.
Od skrivanja i poricanja ove jednostavne mogućnosti stotinama godina lagodno, bez velikih obaveza i odgovornosti, živi duhovna birokraća, kasta pastira u čijem smiješku sijevaju oštri očnjaci.
Oni danas u srušenim balkanskim varošima podižu i obnavljaju bogomolje umjesto bazena i hamama, kafane umjesto fontana i česmi, banke umjesto igrališta i parkova. Kad šire ljubav siju mržnju, kad hvale mir slute rat. Za njih su naše egzistencije tek male čekaonice uz prugu kojom transporti stočnih vagona odvoze duše u nebo.
Ali njihovu potrebu da zavode red i iznuđuju pokornost jedna sila ne priznaje, i suprotstavlja se, izbijajući svuda i neprekidno u prirodi i umjetnosti, objavljujući svijetu da ljudsko tijelo nije tek prelazni oblik iz blata u prah, nego divan i ne-ponovljiv trenutak u svemiru, energija koncentrisana u život, radost, ljubav i radanje.
Njeno je ime erotika, a o slikama u njenu slavu priče su koje slijede.
NI ZEČICA, NI DOMAĆICA
Ako je tuberkuloza bila AIDS prošlog stoljeća, onda je Modiljani umro kao roker: iscrpljen bolešću, alkoholom i drogom. Umro je nepoznat izvan uskog kruga poznanika, daleko od slave, priznanja i bogatstva, a odmah potom smrt je cijenu njegovih slika uvećala 2.000 puta!!!
Kritičari su mu priznali majstorstvo u crtanju linija i korištenju boja, oduševljavajući se neobičnim slikama izduženih lica i vratova. Ali, kad su one postale inspiracija najboljih falsifikatora ovog vijeka, i izvor njihovog blagostanja, postalo je svima jasno da genija čini nešto više od poteza olovkom i kistom.
Modiljani nije slikao žene, on ih je poznavao i razumio. On ih nije sakrivao iza perika, prstenja, svila, mašni, bisera, crnih čipki, kože i krzna. Bili su mu dovoljni ružičasto tijelo i krvavocrvena postelja. Da li ova žena na crvenoj plahti čeka nekoga? Poštara koji zvoni dvaput? Muža opsjednutog politikom i fudbalom? Ljubavnika izgubljenog u ratnoj 1917. godini? Ili se odmara, izlomljena nespretnim zagrljajima proćelavih mušterija?
Sluškinja u braku? Robinja u mraku? Zašto je, u godini kada je nastala, naređeno da ona, zajedno sa drugim Modiljanijevim slikama, bude uklonjena iz izloga galerije? Šta su to vidjeli policajci, i čega se uplašila javnost?
Rijetki su aktovi na kojima rub ovako siječe glavu, noge, ruke. Pred nama je tijelo, i to nije tijelo domaćice. Trbuh je ravan, koža glatka, bedra jaka, struk tanak. Pramen ispod pazuha nije obrijan, ali onaj malo niže čini se da jeste. Vrat, uho, pupak, rame, gotovo da nema ni jedne zaboravljene erogene zone. Grudi oble, pune, sa bradavicama ne većim od zjenica iza spuštenih trepavica. Najzad, usne, postavljene vertikalno, onako kako obično stoje kad nisu na licu, i crvene, ona-ko kako se ispune krvlju u trenucima uzbuđenja i strasti.
Jedino što Modiljanijev akt razlikuje od djevojaka mjeseca sa Playbojevih duplerica jesu zatvorene oči. Jer dok su crni kapci spušteni, promatrač pred slikom ostaje kao pred zatvorenim vratima, sa jasnom spoznajom da seks nije samo otkrivanje i diranje tuđeg tijela, da bez dodiravanja i otkrivanja duše uznemirujuće podsjeća na silovanje.
BOŽANSKA RADIJACIJA
Na Ticijanovoj slici Danaja prikazana je antička verzija novozavjetne epizode Isusovog rođenja. U grčkom mitu Danaju suprug, prestrašen proročanstvom da će ga ubiti budući sin, zatvori u podrum, ali se dijete ipak rodi, začeto zlatnom kišom. S malo promijenjenim imenima (Marija/Danaja) bilo bi jasnija i sličnost zlatne kiše sa svetim duhom. Sveta oplodnja izabrane smrtnice dokaz je božanskog porijekla budućeg junaka i izvor njegovog apsolutnog autoriteta.
Religija tu ima zadatak da izbriše jasne granice između stvarnosti i mita, pretvarajući svojim autoritetom nemoguće u stvarno, nevjerovatno u izvjesno, fantaziju u istoriju. Jedna od posljedica su šizofreni školski programi, po kojima djeca na jednom času uče o hromosomima i oplodnji a na sljedećem o bezgrešnom začeću, sve skupa bez časova seksualnog odgoja koji bi valjda odgovorili na neka racionalna pitanja. Naprimjer: Da li u bezgrešnom začeću učestvuju spermatozoidi (i čiji)? Da li je Sveti Duh neka vrsta radijacije u kojoj ćelije mutiraju? Da li do bezgrešnog začeća može doći izvan plodnih dana, ili je ovulacija neophodna? Od koga dijete nasljeđuje osobine? Da li je oplodnja iz epruvete također bezgrešno začeće?
Šta je u začinjanju grijeh? Da li je grešna ova žena na Ticijanovoj slici? Je li grijeh biti naga pred bogom-ljubavnikom, čekati ga malo rastavljenih bedara, sa jednom rukom među nogama, sa srednjim prstom ispruženim, otvorenih očiju, poluotvorenih usta, zabačene glave?
Pa se stoga Ticijanovu Danaju ne smije porediti s Playboyevim duplericama, jer jedan za primjer i za svaku pohvalu religiozni zanos ne može biti grijeh ako pristaje na dogmu da je bog na nebu muškarac, a vlast na zemlji od njegove volje i sjemena? Ili je ova slika primjer kompromisa (kakvih su biografije slikara pune), između onoga što privlači njihov um i talenat i onoga što traži i plaća njihov gospodar; kompromisa između erotike i politike, koji bez uporišta u istorijskim činjenicama prizore bitaka ispunjava nagim muškim i ženskim tijelima, a svete tekstove ilustruje scenama spavanja ili kupanja.
Danijel Neskovic
Latest posts by Danijel Neskovic (see all)
- Filip Balunović i Jovo Bakić o “Bedi ljudskih prava” u Beču - 27 Marta, 2024
- Moćni zbun – prva izlažba Katarine Marković - 14 Marta, 2024
- Njuz net u Beču - 4 Februara, 2024
Facebook Comments