ČOVIĆEV STARI SNIMAK PONOVO ISPLIVAO: Od velikih obećanja o SOKO-u do današnje politike

Ponekad je najbolji način da razumijemo političara da ne slušamo samo ono što govori danas, nego da se vratimo nekoliko decenija unazad i pogledamo šta je govorio tada.

U ovom slučaju imamo upravo takav primjer.

Na starom televizijskom snimku iz 1997. godine pojavljuje se Dragan Čović, tada generalni direktor mostarskog SOKO-a, koji govori o velikom projektu proizvodnje autobusa kroz saradnju SOKO-a, zagrebačkog Eurobusa i Glumine banke.

Plan je zvučao ozbiljno.

Nova proizvodnja. Izvoz. Nova radna mjesta. Zapošljavanje razvojačenih boraca. I ono što posebno upada u oči – najava da bi se u roku od godinu i po dana moglo proizvesti 100 autobusa.

To su bile velike riječi.

I upravo zato je danas zanimljivo vratiti taj snimak.

Jer skoro tri decenije kasnije SOKO više nije ono što je nekada bio. Nekadašnji gigant, koji je zapošljavao hiljade ljudi, kroz godine je prošao kroz privatizaciju, podjele i gašenje velikog dijela nekadašnje proizvodnje.

Čović je u SOKO-u imao veoma važnu funkciju. Prema dostupnim podacima, bio je generalni direktor od 1992. do 1998. godine.

Još 2002. godine OHR je, prenoseći tadašnje pisanje Slobodne Dalmacije, izvještavao o ozbiljnim sumnjama i postupcima povezanim s poslovanjem SOKO-a i formiranjem Eurobus-Soko. U tim navodima problematizovalo se i upravljanje imovinom kompanije.

Ali ovdje treba biti pošten.

Nije isto govoriti o sumnjama i otvorenim pitanjima u poslovanju jedne kompanije i nekoga proglasiti krivim za nezakonite radnje.

Za takvu tvrdnju potrebna je pravosnažna sudska odluka.

Međutim, građani imaju puno pravo postaviti političko pitanje.

Ako je 1997. pred kamerama najavljivano da će SOKO postati osnova za novu proizvodnju, izvoz i radna mjesta – šta se na kraju dogodilo?

Jer čovjek koji je tada govorio o industriji danas je jedan od najvažnijih aktera bosanskohercegovačke politike.

I danas su u centru njegovog političkog djelovanja pitanja poput izbornog zakona, legitimnog predstavljanja i položaja Hrvata u BiH.

To su legitimne političke teme.

Ali građani imaju pravo pitati i nešto mnogo prizemnije:

Gdje su fabrike? Gdje su radna mjesta? Gdje je industrija?

Jer običan čovjek ne živi od političkih fraza.

On živi od plate.

Ako mu je prije trideset godina obećavano da će se proizvoditi autobusi i otvarati radna mjesta, a danas njegova djeca odlaze u Njemačku, Austriju ili Hrvatsku, sasvim je normalno da se zapita šta je pošlo po zlu.

I upravo zato je ovaj stari snimak zanimljiv.

Ne zato što automatski dokazuje kriminal.

Ne zato što treba nekoga unaprijed proglasiti krivim.

Nego zato što pokazuje koliko se politički govor može promijeniti kroz tri decenije.

Nekada su u prvom planu bili proizvodnja, fabrike, izvoz i zapošljavanje.

Danas su u prvom planu izborni zakoni, političko predstavljanje i ustavne reforme.

A običan čovjek i dalje ima isto pitanje:

„Dobro, a šta ja imam od svega toga?“

Možda je upravo to pitanje koje bi političari svih boja trebali češće čuti.

Jer nije problem obećati.

Problem je kada se, nakon toliko godina, građani osvrnu i pokušaju pronaći rezultate tih obećanja.

Narod pamti šta mu je obećano.

I zato je sasvim legitimno pitati šta je od tih obećanja na kraju zaista ostvareno.