Zlatna koka – Srebrenica
Srpski narod nije genocidan, nijedan narod to nije, ali srpskim narodom je lako manipulisati, i sa skoro svakim narodom jeste. Ljude je lakše nasamariti nego im objasniti da su nasamareni.
Ovih dana svjedočimo masovnom prevođenju žednih preko vode, dok žednima izlazi pjena na usta od ljutine zbog nedostatka tečnosti za piće dok im se most kojim hodaju ljulja od talasa pitke vode.
Počnimo od činjenica.
23. maja 2024. godine u Njujorku, na prijedlog Njemačke i Ruande, kao i još 34 države koje su sponzorisale nacrt, na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija usvojena je rezolucija kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici.
Ne samo da rezolucijom o obilježavanju dana sjećanja na genocid u Srebrenici srpski narod nije proglašen genocidnim, nego se čak nigdje ni ne pominje. Pored svega, u preambuli rezolucije piše sljedeče: “Prema međunarodnom pravu, krivična odgovornost za zločin genocida je individualizovana i ne može se pripisati nijednoj etničkoj, vjerskoj ili drugoj grupi ili zajednici u cjelini.”
Kome je onda u interesu da manipuliše činjenicama i da stvara pogrešnu sliku da je rezolucijom krivica pripisana cjelokupnom narodu? Istom onom kome je u interesu da nas od nepostojećih neprijatelja brani i na osnovu toga krcka političke poene kojima zamagljuje katastrofalnu ekonomsku situaciju za koju je najodgovorniji.
Na fotografiji možete vidjeti nasmijanu Suzanu Vasiljević, savjetnicu za medije predsednika Srbije dok snima Vučićevo odglumljeno prenemaganje tokom sjednice o rezoluciji, znajući da upravo prave viralan manipulativni sadržaj. Da stvar bude gora, 2005. godine Suzana je snimila potresan film o zločinu u Srebrenici “Srebrenička sjećanja”, za koji je te godine nagrađena “Zlatnom maslinom” za režiju na televizijskom festivalu u Baru.
Da su Srbi genocidan narod smislili su isti ljudi koji nas od te krilatice brane, i to ogrnutim zastavama. Vučićev performans ogrtanjem zastave slijedili su i njegovi poslušnici koji zbog njegove politike žive jako dobro ali i neuka i sklona manipulaciji svjetina koja zbog njegove politike žive jako loše, no to ne vide jer su im oči prekriveni tim zastavama.
23. maja 2024. godine u Njujorku se nije glasalo o tome da li se u Srebrenici dogodio genocid ili nije. Zločin u Srebrenici je okarakterisan kao genocid još 26. februara 2007. godine presudom Međunarodnog suda. Ukoliko bi se cijeli narodi okarterisali kao genocidni jer su pojedinci koji njima pripadaju počinili isti onda bismo se mogli složiti da su na našoj planeti skoro svi narodi genocidni; i Nijemci, i Englezi, i Jevreji, i Hrvati, i Kinezi, i Japanci, i Amerikanci, i tako u nedogled. Kolektivna krivica se zapravo poništava ograđivanjem, jasnim držanjem distance i osudom ljudi koji su činile zločine, a ne negiranjem zločina ili još gore, proglašavajući počinioce herojima.
Mir na Balkanu neće donijeti stranci i nikakve rezolucije o kojima se izjašnjavaju predstavnici Amerike, Francuske, Njemačke, Rusije, Italije, te ostalih zemalja koji u skladu sa svojim potrebama i interesima prećutno ili čak veoma aktivno podržavaju druge genocide kakav se trenutno događa u Gazi. Mir na Balkanu će se uspostaviti kad Balkanci prestanu biti zaslijepljeni nacionalizmom, religijom, zastavama, samodestruktivnom korupcijom i nepotizmom, sabotirani nemogućnostima usljed položaja na periferiji kapitalzma. Koliko god da sam optimističan, po svemu sudeći, taj mir, za svog života, ja neću dočekati.
Velikom srećom, moj život je uglavnom bio pošteđen smrti bliskih ljudi. Najteža smrt koja je došla u godina kad sam bio dovoljno star da je procesuiram i doživim jeste smrt mog deda, oca moje majke. Srceslamajuće je bilo gledati majku narednih godinu dana kako svake subote u suzama grli i ljubi nadgrobni spomenik sa slikom svog oca. I jedna smrt koja je došla prirodnim putem je užasna. Ne mogu ni da pojmim koliko boli stvara smrt više od 8 hiljada ljudi koji je počinjena na zvjerski način.
Svi ljudi koji su nastradali, moji su ljudi. Svi ljudi koji su ubijali i činili zločine, moji su neprijatelji. Prosto je nevjerovatno i divljački bezosjećajno da se tolika bol i patnja mogu posmatrati kroz navijačku prizmu s huliganskim manirima, kao da je riječ o fudbalskoj utakmici, a ne o ljudskim životima.
Moj tata kao uspomenu na rat nosi ožiljak od gelera na glavi. Nikad nije puno pričao o ratnim događajima nit sam ga mnogo ispitivao. Ono što mi je rekao jeste da je bio izmanipulisan i takoreći primoran, i da ukoliko bi došlo do ponovnog rata, pokupio bi osnovne stvari i otputovao prvim autobusom. To je u principu sve što je o ratu trebalo da me nauči.
Koliko god da apsurdno, pa čak i uvredljivo zvučalo da se mjesto takvog stradanja naziva zlatnom kokom, ono to ipak jeste, za političare poput Vučića, Dodika, i ostalih aktera kriminalnih nacionalističkih stranaka kojima je potreban najbolji prijatelj u službi savršenog neprijatelja, da zajedno skrenu pažnju s pljačkanja naroda i prirodnih bogatstava i resursa. Ne nasjedajte na jeftine trikove i bljutavu propagandu. Stvari ne posmatrajte nacionalističkim naočarima sa staklima u bojama vaše zastave nego dušom, ako je imate. Ne promijenimo li se, nikakve rezolucije nas neće spasiti, nova Srebrenica, novi Vukovar, novi Potočari, novi Jasenovac će se ponoviti. Kvočka mržnje će snijeti neka nova zlatna jaja od kojih će se bogatiti neki novi pojedinci, a ti ćeš blentava svjetino ponovo ubijati i ginuti, a tako to možda i treba, jer svakim danom dokazuješ, da bolje nisi ni zaslužila.
Danijel Neskovic
Latest posts by Danijel Neskovic (see all)
- Zlatna koka – Srebrenica - 26 Maja, 2024
- Filip Balunović i Jovo Bakić o “Bedi ljudskih prava” u Beču - 27 Marta, 2024
- Moćni zbun – prva izlažba Katarine Marković - 14 Marta, 2024
Facebook Comments