Vladan Čalija: Gluma ili smrt

Vladan Čalija je kako njegov naslov knjige kaže “budući izvođač glumačkih radova” rođen u Bijeljini 1999 godine. Odrastanje u maloj sredini, s velikim snovima, prkoseći kolotečini prosjeka, može biti veoma bolno iskustvo. U oktobru 2016 godine objavljuje knjigu U svijetu čuda koja je sačinjena od njegovih dnevničkih zapisa, mnoštva slika, anegdota s popularnim glumcima i događaja iz njegovog života. Najbolji utisak posle pročitane knjige napisala je glumica Dragana Đurđević “Ako postoji apsolutno dobro na ovom svetu, onda se sigurno zove Vladan Čalija”.

S Vladanom smo popričali o motivima zbog kojih je počeo da se bavi glumom, o njegovoj budućnosti i njegovom mišljenju o stanju u društvu.

Šta je bio tvoj osnovni motiv da se baviš glumom, a šta da napišeš knjigu?
Ja nisam imao nikakav motiv kada sam “birao” glumu. Nisam birao. U stvari, to je izbijalo iz mene, dok se konačno nije iznedrilo. Nije bilo opredeljenje u momentu. Ta želja se neprekidno provlačila kroz moje biće. Mislim da je to tako moralo biti, budući da sam osetio da gluma odgovara mojoj prirodi. U potpunosti. A što se knjige tiče, tu sam imao motiv, sačuvati neke doživljaje zauvek. Jer, ostaje samo ono što je zapisano. Onomad su me, novinari, stalno zapitkivali o tome. Naime, kada sam prvi put došao u Beograd, imao sam tada samo 15 godina. Odlučio sam da obiđem grob Ruže Sokić i tu sam upoznao njenog supruga Mikija. Sprijateljili smo se i razmenili brojeve telefona… Čuli smo se i ja sam odlazio kod njega u stan… Dobijao sam džeparac, poklanjao mi je knjige. Divan čovek! Sećam se da mi je jednom rekao: “Nemoj glumu, Ružica je iza sebe imala porodicu Sokić, a ti nikog, teško će ti biti, vidiš da trpi porodica, nismo imali decu.” Samo sam mu rekao: “Nek trpi!” Tada mu je sve bilo jasno. Gluma ili smrt.

U kojoj mjeri je teško u relativno maloj sredini kao što je Bijeljina biti drugačiji? Imati drugačije snove, razmišljanja i ciljeve od većine?
Uh, umnogome. Bio sam povređivano dete u svakom smislu. Ne mrzim te ljude, naprotiv, zahvalan sam im što su mi pomogli da ojačam, a to je u glumi ponajvažnije. Nekada nisam mogao izaći iz škole, čekao sam da svi izadju iz škole, pa sam onda i ja odlazio, da me ne bi zadirkivali. Bio sam meta u koju su gadjali. Nismo imali iste afinitete i kola su se na meni lomila i kad sam bio kriv i kad nisam. No, sad me to uopšte ne zanima. Baš me briga za kojekakve komentare! Ne hajem za njih!

Da li postoji plan B, čime ćeš se baviti ako nekim slučajem ne budeš glumac?
Ne, naravno da ne! Samo gluma! To je logičan sled u mom životu!

U naslovu knjige piše da su to dnevnički zapisi „budućeg izvođača glumačkih radova“. Koliko će biti potrebno do toga da ako ponovo objaviš neku knjigu, u naslovu bude stajalo isto to, samo bez pridjeva budućeg?
Ubrzo! Ubrzo!

Na čemu radiš trenutno, da li je u pripremi neka nova knjiga? Do kog nivoa si stigao sa svojim školovanjem?
Za knjigu ne znam, gluma je moja najveća ljubav, do akademije!

Prošlo je skoro 3 godine od objavljivanja tvoje knjige. Kako s ove vremenske distance gledaš na to? Da li su očekivanja ispunjena, da li si zadovoljan brojem prodanih knjiga?
Jesu, da ne budem lažno skroman, dobio sam pohvale, mada smatram da to nije ništa literatno. To je moj dnevnik!

Knjiga je pisana s velikom dozom dječije, prozirne, čiste iskrenosti. Da li te ta iskrenost koštala? Da pišeš ponovo istu knjigu, da li bi neke dijelove izbacio ili drugačije napisao?
Koštala me je i iskrenost i jezik! Prosto nisam bio kadar da neke stvari prećutim, hteo sam da ispravljam krive Drine, jer su me nepravde bolele. I te kako bolele. Dobijao sam zbog toga ćuške. Buntovnik sam!

Kako gledaš na današnju situaciju u društvu? Da li si ikad razmišljao o tome da se odseliš odavdje?
Ne mogu nigde drugde da živim. Moj tata radi u Nemačkoj, sestra uči jezik, sprema se da ide, a ja, ja ne mogu da volim na tuđem jeziku!

Šta mladi konkretno mogu uraditi da bi poboljšali razoreno stanje u našoj državi? Da li misliš da je apolitičnost mladih, onih koji bi trebalo najviše da se bore, jedan od razloga za sve lošiju situaciju?
Mladi su se učaurili, treba da se trgnu i da krenu u juriš. Od ćutanja i čekanja nema apsolutno ništa!

Koji grad ti je draži, bijeli ili beli?
U bijelom sam se rodio, tu su moji, krenuo u školu, prvi put se zaljubio, sahranjeni moji najmiliji… ali me je gušio, upravo zbog te različitosti. Beli nekad steže, ali se ne dam…

Ocjeni od 1 do 5, kao u školi, sledeće društvene prilike i kategorije:
– bezbijednost i sigurnost 2
– ekonomsku i socijalnu situaciju 1
– budućnost i prosperitet 3
– školstvo 4
– kulturu 5

Zaključna ocjena bi bila jaka trojka, da po Vladanovom mišljenju, kao i našem nismo pali godinu iz “ekonomske i socijalne situacije”. Nadamo se da će ljudi koji su za to odgovorni jednog dana biti kažnjeni i imati mnogo vremena za razmišljanje o tome u svojim zatvorskim ćelijama.

Umjesto oslonca i najveće podrške, rodni grad često predstavlja baru iz koje oni najdaroviti, “najdrugačiji” silom prilika jedva čekaju da se isčupaju, što zbog nemogućnosti da se tu školuju što zbog ogromnog nipodaštavanja i pritiska sredine. Jednog dana kad uspiju, svojataju ih, hvale i ponose se njima, zaboravljajući to da su onda kad im je podrška bila najpotrebnija bili najveći neprijatelj. Ko zna koliko budućih glumaca, pjesnika, pisaca, nije moglo da izdrži pritisak sredine i nisu ostvarili svoj potencijal. Njegujmo i podržavajmo različitost, a prije svega, poštujmo.

Vladanu želimo da ispuni svoje snove, da raskrčki glumačke puteve budućim glumačkim nadama Bijeljine i da se zajedno izborimo za to da njegova porodica može da prisustvuje premijeri predstave svog sina, umjesto da šalju poruke podrške iz Njemačke. Nastavimo li sa ovako uspiješnim nebavljenjem politikom, daske koje život znače će još jedino poslužiti za pravljenje splava kojim će ploveći Dunavom ljudi emigrirati, negdje, bilo gdje, gdje postoji normalan život, ili bar život.


The following two tabs change content below.

Danijel Neskovic

Sembersko dijete, bečki student, spas iz ralja kapitalizma pronalazi u utješnoj zabludi da poziv pisca kojem teži nije prevaziđen. Stil gonzo novinarstva nalazi se na granici novinarstva i književnosti, stvarnosti i fikcije, u kojem novinar uključuje sebe u događaje i tako postaje glavni junak priče.

Facebook Comments

Danijel Neskovic

Sembersko dijete, bečki student, spas iz ralja kapitalizma pronalazi u utješnoj zabludi da poziv pisca kojem teži nije prevaziđen. Stil gonzo novinarstva nalazi se na granici novinarstva i književnosti, stvarnosti i fikcije, u kojem novinar uključuje sebe u događaje i tako postaje glavni junak priče.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *