NATO čobani

Tekst: Boris Jovanović
Izvor: Fenomeni.me

Pročitah jednom davno: Od svih zala najgora su ona mirna institucionalizovana zla…

Bilo je to još u onim vremenima kad je postojao đavo. Knjiga se zvala „Mit o đavolu”.

Ima tu još ponešto zanimljivih stvarčica tek onako, za dokolicu. Ima tu i đavola i đavolaka, kojih više nema.



Kad su đavoli i đavolčići, onako neodoljivi i ljupki, umiljeli u institucije, prestali su da postoje.

Đavo više nije đavo. Postao je institucija. Đavolčići, ta dražesna ljupka stvorenja, više nijesu đavolčići…Postali su uvažene birokrate uzvišene institucije…

Ako je to tako, a sva je prilika da jeste, onda ni institucije nijesu institucije… po onoj sili silogizma. Institucije, dakle, nijesu institucije, već su u pitanju neka đavolja posla…

A đavolja posla, opet da krenemo za repom podzemne logike su jedina isplativa posla, jer, rekosmo li, đavo više ne postoji…

Otprilike onomad kad su pokušali ubojstvo Boga, ubili su i đavola. Jer ako nema dobra, kako može imati zla…

To prekjučerašnje umorstvo besmrtnog Boga od strane smrtnih sjenki, u današnjem vremenu dobilo je svoju potvrdu u institucijama i birokratskom mehanizmu…

Ali, nijesu to institucije smrti, jer smrti nema. Niti su to crni mehanizmi, jer logike više nema. To su mehanizmi progresa. A progres nije napredak, jer napretka više nema…

Progres je profit, a profit nije opšti interes, jer opštega više nema…Niti je profit krvavi novac, jer krvi više nema…To što šiklja svuda unaokolo nije krv, već profit koji je važniji od krvi…

I to u institucijama na bijelim rukavicama birokratizovanih kreatura ne može biti krv, to je valjda taj đavolji profit. A đavola, opet, nema…

Tako to nekako ide u novom vremenu, među novim ljuđima…

Kad je to tako u onom tamo Briselu, što ne bi bilo u ovom Titogradu ili na nekom vrhu Milogore…

Tamo gdje posustaje logika, počinje najnovija era. Tamo gdje lipsava ljudskost, počinje instituciolizovani poredak. Tamo odakle i đavo bježi počinje carstvo profita…

Bitno je utuviti u zaostalu tintaru da zlo nije zlo…i odmah je lakše. Momentalno. Kada to pojmimo, kada progutamo taj prejaki sedativ, zlo će nam postati dobro. I postaćemo puk spreman za profit. Umalo se ne ote- za klanje. Ali klanje je valjda ostalo iza nas. U onim klanicama iz kojih nam ne daju da izađemo. U ime profita. U ime progresa. U ime institucija sistema…

Jezivo je i pominjati klanje u ovim profiterskim vremenima. Jer, rekosmo li, to na njihovim bijelim rukavicama nije krv. To je znak progresa. Simbol novog doba. Žig novog čovjeka.

Institucije nemaju ništa sa pećinama. Pećinski ljudi su bili humaniji. I tada je postojao đavo i njegovi šegrti đavolčići od kojih je pećinski gospodin zazirao, a sada ih nema. I to što vidimo su humanoidne sjenke opšteg napretka i titraji javnog interesa u jednoj crnoj despotiji koja nam više i nije tako crna…



Kada se oslobodimo našeg pećinskog čovječjeg zaumlja, biće nam mnogo lakše. Momentalno. Vidjećemo svijet drugim očima. I to neće biti oči čovjeka. Niti će to što vidimo biti svijet. Biće to nešto važnije od svijeta. I za taj svijet više neće trebati oči…

I kada, recimo, neka planina u, recimo, nekoj državici postane, recimo NATO baza, shvatićemo da je to, recimo, taj progres. Da je to ta i ta institucija ili se kaže- alijansa. U koju su nekad ušle neke crne siluete da bi osvijetlile svijet… Kad naučimo da mrak može da svijetli, odmah će nam biti lakše. Momentalno. Jer, kako bismo uopšte vidjeli po mraku?! A vidimo li…naravno da vidimo. I naravski da vidimo-mrak…

Kada su se onomad obračunavali sa pastirima na Sinjajevini i na mnogim našim sinjajevinama, nije slutilo na dobro… Kada su nestala stada, nastala je pustinja…

Kada je nastala pustinja, nastao je muk. Ili je to bio ropac. Pa smo malčice poričekali ova najbolja vremena. Pa su onda čaktari okačeni pogrešnim ovnovima. Pa su zaglavinjali za čaktarom, umjesto da krenu za pastirom.

A onda su umjesto pastira došli čobani pod njihovim strašnim zastavama sa strašnijim znamenjima…I kad utuvimo da to nije strašno, biće nam lakše. I više nikada nećemo pjevati onu našu: Letu štuke, letu avioni…

Please follow and like us:
error
The following two tabs change content below.

Danijel Neskovic

Ja bih želio da razgovaramo o nauci, umjetnosti, kulturi, ljepoti i o revoluciji. Da, tako je, razgovarajmo malo o revoluciji.

Latest posts by Danijel Neskovic (see all)

Facebook Comments

Danijel Neskovic

Ja bih želio da razgovaramo o nauci, umjetnosti, kulturi, ljepoti i o revoluciji. Da, tako je, razgovarajmo malo o revoluciji.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

error

Podijelite članak ili nas zapratite