Momčilo Zeković Zeko o Muško-ženskim puzlama

Momčilo Zeković Zeka, cetinjski je umjetnik, koji se izražava kroz sviranje, pjevanje, bavljenjem prozom i poezijom. Objavio je nekoliko knjiga i 5 albuma kao član benda Perper kao i jedan samostalan album pod nazivom Džep sa tajnama.

Spot za pjesmu Smotana pjesma s posljednjeg albuma Džeš sa tajnama

Ipak, ovom prilikom ćemo se manje baviti muzikom a više prozom. Sa Momčilom smo porazgovarali o njegovom najnovijem romanu Muško-ženske puzle (Knjiga o njoj).

Muško-ženske puzle su vaša četvrta knjiga. Prvu knjigu ste objavili prije više od 22 godine. Da li mislite da se danas, u doba interneta, čita manje nego tad? Da li možete uporediti tiraže knjiga u eri prije i za vrijeme interneta?
Ne mogu pričati o tome koliko se knjiga ranije prodavalo i koliko su tiraži bili realni. Ipak je to bio drugačiji sistem, otkup knjiga za biblioteke u cijeloj velikoj državi, otkup firmi i slično. Čitalo se, naravno, mnogo više nego danas, jer smo putem interneta zasuti sa mnogo više „materijala“.
Ranije su se, nakon što izdavači objave da je novi roman nekog autora spreman, knjige iščekivale sa nestrljenjem. Voljeli smo ih prvo pomirisati jer je taj osjećaj nemjerljiv, pa onda grabiti da što prije zauzmemo omiljeno mjesto i počnemo da živimo slova koja smo sa oduševljenjem kupili. Danas je toliko toga besplatnog na intenetu, a narod u kreditima, sa novčanikom u kom je zmija, knjige nisu hljeb…dovoljan razlog da se kupi ono što je potrebnije…



Postoji li mogućnost da mi koji nismo iz Crne Gore, dođemo do vaše knjige?
Roman „Muško-ženske puzle (Knjiga o njoj) će uskoro biti dostupan i u knjižarama u Srbiji, Bosni, Makedoniji… Upravo završavamo dogovore da distibuter izvrši plasman na tržište. Radujem se što će biti tako. Univerzalna tema će sigurno imati svoje čitaoce…

Da li vaš roman prati priču jedne žene ili je to knjiga koja se generalno bavi muško-ženskim odnosima?
Muško-ženske puzle dominiraju svakodnevicom para uobičajenog za današnji trenutak. Muško-ženske bitke su počinjale i završavale, ali svakako da ta vrsta „ratovanja“ nikad neće doći do završetka. Primirja onih koji ih vode su razumni gestovi, solidarna odluka da se stvari odvijaju na već naučeni način naših predaka, uz manje ili veće doze dodatnih sloboda, ili drugačije, ali jedino, onako kako sami odluče. Prekoračenja i „zasluge“ koje se dobijaju umjesto odlikovanja su tema za one koji su odlučili da put može biti više od izmaglice očekivanja. Đe se u svemu tome nalazimo i mi dvoje, budući čitaoci saznaće i sami, ukoliko žele biti iskreni pred sobom. Ovo je napisano na moj način, a da li će rezon čitalaca biti isti kao i moj, saznaću nakon što uhvate krug niz moju stranu „padine“ a Boga mi i „uz brdo“… đe će teže slovariti ali možda i saznati više o sebi samima.

Koliki procenat vaše knjige je fikcija a koliki stvarni događaji?
Obično pišem sa manjom dozom fikcije ili je koristim samo u situacijama kad je potrebita. Ne umijem pisati u trećem licu…ili nesvjesno to uradim…sve je to dio filmske trake koju filmujemo dok smo živi, svi pojedinačno. A te kamere zabilježe i lijepo i ružno. I jako često, dok čitamo tuđe
rukopise poistovjetimo se sa nekom drugom osobom. Vjerovatno će pravi čitaoci prepoznati sebe i svoj život dok budu slovarili Muško-ženskim puzlama. Ne banalizujmo…nije jednako „izbaciti dio sebe“ na drugačiji način od onog što dijelimo na društvenim mrežama. Tamo smo svojevoljno
uljepšani. Svjesno sam prihvatio ulogu antiheroja, iako svjestan da oni nisu tražena roba.

Na jednom televizijskom gostovanju ste rekli da je glavna poruka knjige to da ljubav može sve da pobijedi. Kada se dvije osobe vole, a između njih postoje razlike koje im stvaraju probleme, da li mislite da je rješenje u odricanju i odstupanju od nekih svojih principa zarad ljubavi ili jednostavno pronalaženje drugog partnera?
To je dilema. Koliko njih je mislilo da ljubav staje u rečenicu „dok nas smrt ne rastavi“, a onda su ipak odustali od zalivanja bašte. A cvijeće traži posvećenost. Moja težnja za promjenom sopstvenih
očekivanja, uključivala je i slične zahtjeve od drugih, od onih koji su u mom okruženju. Svakako da ima mnoštvo primjera kad se nije imalo što spasiti, i onda su njihove odluke ispravne. Da li smo mi, kao par, odabrali pravi način preispitivanja? Vjerujemo u to da jesmo. A godine tek nailaze, sve
će nam se reći. Izazovi postoje, živimo u takvom vremenu, dileme će bit uvijek, nikad dovoljno ugašene, a ukoliko odlučiš da spasiš ono vrijedno, onda unaprijed prihvataš taj „mač iz kamena“ nad sopstvenim vratom.

Zonjo iz The Books of Knjige je rekao da je vaša knjiga prava za plažu, planinu, svemir. Da li poznajete i ostale članove TBOK-a i imate li neku anegdotu s nekima od njih koju biste željeli ispričati?
Popaj je gitarista Perpera a i član Buksovaca. Cijela ekipa The books of knjige i grupe Perper se poznaje oduvijek. Iz istog smo, malog grada, a ljudi sličnih senzibiliteta su okrenuti jedni drugima. Nećete zamjeriti ali prilikom resetovanja sopstvenog sistema obrisao se folder iz prošlog vijeka.
Zato sam često u situaciji da me i podsjećaju na neke događaje… Druženje sa njima je vazda nova šala, u svakom trenutku. A ja sve lošije prepričavam šale, pa bolje da onda ćutim…Samo bih se ja smijao….a sa njima definitivno više ne idem na saučešća i sahrane… (ne daj Bože takve
povode)… tada taj crni cetinjski humor dolazi do izražaja. Oni „mrtvi ladni“ a ja živ – sramotan od smijanja u takvoj prilici!

Pored pisanja bavite se i muzikom. U čemu više uživate, u pisanju ili sviranju? U slušanju muzike ili čitanju?
Muzika i pisanje su mi dvije jako povezane cjeline. Kad god, prija i jedno i drugo. Čekaš „ono“ da dođe i sasvim je svejedno … samo da ga ima i bude… Neko štivo ne možeš ispratiti uz note, i onda tišina bude najbolja muzika. Kad i sam pišem, slična je situacija. Dok komponujem i rimujem trudim se da muzike izađe što više. Da li uspijevam uvijek? Sigurno da to nije moguće, ali puštim da prođe malo vremena, da ono što želim, izađe na neki drugi način. Volim to što radim i prija mi. Kad ne bude tako…kupiću, recimo kombi i voziti turiste po Crnoj Gori. Ili ću biti jednostavni penzioner… mada teško. Stvaranje muzike i onog što sam radio sa dragim ljudima iz Perpera…ono što sam uradio na poslednjem albumu „Džep sa tajnama“ je moje viđenje prethodnog… idem dalje… i ne znam đe će me note i slova odvesti. I ja jedva čekam da to vidim i čujem…To se ne trenira, to dođe i ugrabiš trenutke. Zahvaljujem često Nebu što ih još uvijek ima.

Da li možete da predložite neke knjige ili neku muziku koja je ostavila poseban utisak na vas u posljednje vrijeme?
I muzike i slova, nikad dosta. Čitam i slušam, vraćajući se na neka mjesta đe sam bio mnogo puta, a moja đeca me drže u korak sa novim trendovima. Ne dam se, pokušavam da ne ostanem u prošlosti koja zna da me “raslovi” i pokrije oči, a oko, oće nove putokaze. Uvijek gledam novi pejzaž… Ako vas
interesuje moj trenutni izbor… svira cijela lista Muse-a… čitam Kingovu -“Ko nađe-njegovo”…

Da li u Crnoj Gori može da se živi samo od pisanja i sviranja ili je neophodno raditi još jedan posao kako bi se obezbjedila egzistencija?
Balkan malo kome omogućuje da živi od slova i nota. Ili bar ne na način koji bi bio razumljiv nakon svih prethodnih godina. Presipanje „šupljeg u prazno“, traženje i očekivanje da ludilo bude manje
konfuzno… živimo po pravilima najvećih balkanskih zvijezda koje se ispred Skupština pojavljuju na crvenim tepisima…i krvarimo svi skupa, upravo zbog njihovih ukusa, koji su najčešće produkt devedesetih… Pripadam generaciji „stabilizacionog programa“. Cijelog života, čekali smo razne tranzicije, embarga, kandidature, kampanje, ludila, ratove, obnove, strpljenja za ovo i ono, ali uvijek iznova nas stavljaju na brod za Nedođiju. Imamo materijala za pisanje, to je najbitnije. Tako se liječimo na svoj način. Da, mora se raditi drugi posao. Uz sve teškoće života i ušteđeti, kako bi
novi projekti ugledali svjetlost dana.



Naša stalna rubrika, ovog puta ocjenjujemo stanje u Crnoj Gori. Ocjenite od 1 do 5, sljedeće društvene prilike i kategorije:
1) bezbjednost i sigurnost

3 – očekujem da mi obični ljudi živimo na način kako treba, a da oni koji o tome brinu, dodatnim angažovanjem učinjeti da sigurnost bude jednako kvalitetna za sve. Jasno je što se može, a što ne može, kad je u pitanju bilo koja ozbiljna zemlja.
2) ekonomsku i socijalnu situaciju
3 – vjerujem u moju zemlju i njene napore da sve bude na još većem nivou. I biće! Uz naše potencijale i resurse stvara se bolji ambijent. Uz ljepotu koju smo dobili u amanet, vidim budućnost, bar za našu djecu… za nas je već u zakašnjenju. Svijet je sve više okrenut našem, a i cijelom balkanskom prostoru. Očekujem da će biti bolji dani.
3) budućnost i prosperitet
3 – „Ostajte ovdje…iako će vam Sunce tuđeg Neba“ omogućiti više.
4) školstvo
3 – ne bih uklanjao sve dobre mogućnosti „starinskog stila obrazovanja“. Moderni projekti su, primjećujem, nečiji eksperimenti, a često i manipulacija kojom se u nedostatku budžetskih sredstava, obezbjeđuje najpotrebnije za lakše sprovođenje obrazovnog procesa. Sve manje prisutna „konzervativnost u obrazovanju“ podsjeća na to da se sve manje uči. Nije sve novo tako novo, a i nije tako savršeno. Problem manjih gradova je i smanjeni broj učenika, manje časova za norme profesora kojima će se obesmisliti njihov trud i zalaganje u svim prethodnim godinama. Ali nadam se da odgovorni znaju kojim putem žele …da mnogo godina staža neće biti obesmišljeno novim doškolovavanjem radi bolje evropeizacije.
5) kulturu
Ocjena 3 – i pored mnoštva festivala koji se pomognu od institucija, donatora i slično, mislim da se više može uraditi za domaće kulturne stvaraoce. Radovaću se tome u budućnosti. Slušajmo, čitajmo, gledajmo, konzumirajmo više „domaćeg“. Veća odvajanje budžetskih sredstava i
posvećenosti u saniranju kulturno-istorijskih spomenika bila bi od velikog značaja. Mnogo crnogorskih spomenika je nezasluženo stavljeno u drugi plan.

The following two tabs change content below.

Danijel Neskovic

Sembersko dijete, bečki student, spas iz ralja kapitalizma pronalazi u utješnoj zabludi da poziv pisca kojem teži nije prevaziđen. Stil gonzo novinarstva nalazi se na granici novinarstva i književnosti, stvarnosti i fikcije, u kojem novinar uključuje sebe u događaje i tako postaje glavni junak priče.

Facebook Comments

Danijel Neskovic

Sembersko dijete, bečki student, spas iz ralja kapitalizma pronalazi u utješnoj zabludi da poziv pisca kojem teži nije prevaziđen. Stil gonzo novinarstva nalazi se na granici novinarstva i književnosti, stvarnosti i fikcije, u kojem novinar uključuje sebe u događaje i tako postaje glavni junak priče.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *